Ana Kotur Erki\u0107, pravnica, novinarka i aktivistkinja u BiH koja je ujedno i osoba s invaliditetom po\u010dela se baviti aktivizmom za prava osoba s invaliditetom prije sedam godina iako je to, kako ka\u017ee, njena cjelo\u017eivotna borba. Aktivizam je kasnije prerastao u, kako tvrdi \u201ezagovaranje ljudskih prava\u201d. \u201eBila sam aktivna i kao dijete \u2013 popravljala sam neke nepravde, bila glasna s pitanjima \u201eZbog \u010dega?\u201c i \u201eKako?\u201c, ali prvi put sam ozbiljno i sistemati\u010dno u\u0161la u ovo kao novinarka koja obra\u0111uje teme \u017eivota osoba s invaliditetom, potom urednica portala za i o osobama s invaliditetom, a onda i kao saradnica mnogih medija i organizacija. Biti human rights defender, kao osoba koja prolazi stalnu diskriminaciju \u2013 skoro od momenta kad napustim svoj dom, iako bi se i o domu dalo polemisati, ne mojom voljom, ve\u0107 praksama u gra\u0111evinarstvu, ure\u0111enju doma i sli\u010dno, nije jednostavno. To zna\u010di da ste stalno izlo\u017eeni kritici jer ne pogodujete svom okru\u017eenju, onome \u0161to su norme dru\u0161tva u kojem \u017eivite, ali i da nosite teret zajednice na svojim le\u0111ima\u201d, navodi Kotur Erki\u0107.<\/p>\n\n Slika 1. Aktivistica Ana Kotur Erki\u0107 bori se protiv diskriminacije osoba s invaliditetom u BiH<\/span><\/p><\/figcaption><\/figure>\n\n Isti\u010de da je diskriminacija najizra\u017eenija u oblasti rada, budu\u0107i da za prvu odbijenicu za posao jo\u0161 uvijek nije dostupan proces uvo\u0111enja u rad i stalnog zapo\u0161ljavanja. \u201eBudu\u0107i da ja imam iskustvo sa vi\u0161e od 80 odbijenica, pro\u0107i taj proces je dug i te\u017eak, a mogu re\u0107i \u2013 pre\u017eivjeti i pro\u017eivjeti je sigurno jo\u0161 te\u017ee. Bude trenutaka kad mi je neopisivo te\u0161ko, kad sam o\u010dajna i kad se osje\u0107am jako lo\u0161e, budu\u0107i da je zbilja nerealno da poslije toliko postupaka – nisam dobra kandidatkinja. No s druge strane, konstantno degradiranje i nipoda\u0161tavanje je odli\u010dan motiv da nikad ne po\u017eelite na to pristati i da se nastavim boriti\u201d, opisuje svoje iskustvo Kotur Erki\u0107.<\/p>\n\n Kako ka\u017ee, njena borba je ono \u0161to radi, a u to ubraja velike zajedni\u010dke uspjehe s izuzetnim ljudima, bili oni u nevladinom ili institucionalnom okviru, akademskoj zajednici ili zajedni\u010dkom iskustvu \u017eivota na margini. \u201eKad se podsjetim gdje mi je bila polazna pozicija, koje bitke sam dobila, prosto nemam prostor odustati \u2013 jer moje okru\u017eenje, izuzev najbli\u017eeg, dru\u0161tvo i zemlja u kojoj \u017eivim nisu naklonjeni populaciji iz koje dolazim\u201d, nastavlja Kotur Erki\u0107. <\/p>\n\n U svojem radu okrenula se onom dijelu kojeg ljudi vrlo \u010desto zaborave, a to je zagovaranje za one koji to ne mogu. \u201eVidjeli smo da dru\u0161tvo i dr\u017eava jako malo \u010dine za sve ljude koji tu \u017eive, ali jesmo li ba\u0161 mi u\u010dinili sve da ne budemo u poziciji u kojoj jesmo? Ja znam da i dalje \u010dinim sve i da sam, u mnogim segmentima, daleko ispred onoga \u0161to se od mene o\u010dekuje. Proces zapo\u0161ljavanja, kao i sam proces rada, ali i najve\u0107i dio svih drugih procesa \u2013 obrazovanja, stanovanja, pristupa pravdi, nisu prilago\u0111eni osobama s invaliditetom\u201d, navodi.
\n<\/p>\n\n Isti\u010de da ovo stanje prati nedovoljna i nedovoljno kvalitetna zakonska i podzakonska regulativa, potom, neadekvatna primjena i nedostatak stvarne sankcije za one koji ne \u017eele zaposliti osobu s invaliditetom, a onda i neadekvatnost sprovo\u0111enja konkursa, na\u010dina rada, radnog okru\u017eenja, valorizacije rezultata i ostalo.
\n<\/p>\n\n Sve to, nagla\u0161ava Kotur Erki\u0107, pokazuje da radna prava osoba s invaliditetom nisu stavljena u dobar okvir, odnosno da nisu implementirana na adekvatan na\u010din.
\n<\/p>\n\n Goran Rojevi\u0107 direktor je i osniva\u010d organizacije \u201eDe\u010dje srce\u201d iz Srbije koja ve\u0107 20 godina poma\u017ee osobama sa invaliditetom, njihovim roditeljima, te osobama koje brinu o njima. Kako tvrdi Rojevi\u0107, organizacija sad vodi kafi\u0107 \u201eZvuci srca\u201d, za kojeg ka\u017eu da je jedini u regionu u kojem su svi\/e zaposlenici i zaposlenice osobe sa mentalnim smetnjama u razvoju. \u201eKruna na\u0161eg rada je \u0161to smo hteli da ih \u0161to vi\u0161e osamostalimo i osposobimo za samostalan \u017eivot, da budu profesionalno korisni \u010dlanovi dru\u0161tva. Kafi\u0107, zajedno s radnim centrom, je imao za cilj da ne odudara mnogo od \u017eivota u Beogradu, gdje najbolje funkcioni\u0161u restorani, kafi\u0107i. Mi smo na\u0161li zanimanja koja mogu da obavljaju na\u0161i korisnici\u201d, ka\u017ee Rojevi\u0107.<\/p>\n\n Isti\u010de da zaposlenici i zaposlenice \u017eive s njima i prolaze programe \u201e\u0160kola \u017eivota\u201d i \u201e\u0160kola \u017eivotnih ve\u0161tina\u201d kao i dodatne obuke za \u0161ankera\/icu i konobara\/icu. \u201eStavljamo ih u konkretne \u017eivotne situacije iz kojih oni u\u010de na konkretnom nivou, gdje ga obu\u010de\u0161 kao konobara, kao \u0161ankera i onda ga stavi\u0161 u problemati\u010dnu situaciju. Kad on ka\u017ee \u201eali ja ne znam ovo\u201d, tad ga nau\u010di\u0161. Socijalni mentor mu u svemu tome poma\u017ee\u201d, opisuje Rojevi\u0107.<\/p>\n\n Nagla\u0161ava da su izuzetni u svim poljima rada, ali i da je bitna dobra atmosfera za njihovu produktivnost. Rojevi\u0107 dodaje da kada zavr\u0161e sa jednim poslom, poma\u017eu drugim kolegama u njihovim aktivnostima te da rad u kafi\u0107u pozitivno uti\u010de na njih. \u201eSa nama je nastao i razvoj razli\u010ditih socijalnih usluga, kao i svest ljudi da vi\u0161e ne razmi\u0161ljaju toliko o svojoj muci koju su imali, nego da mogu da poma\u017eu i nekim drugim licima. Do\u0161lo je do ve\u0107e otvorenosti dru\u0161tva nego pre 20 godina, kada je ono bilo vi\u0161e okrenuto sebi i svojim problemima. Inkluzija je u\u010dinila da se oni nalaze u dosta \u0161kola, vrti\u0107a, obrazovnih ustanova u kojima pre 20 godina nisu boravili\u201d, dodaje Rojevi\u0107 koji nagla\u0161ava da se na vidljivosti mora stalno raditi.
\n<\/p>\n\n Rojevi\u0107 navodi da osobe s mentalnim poreme\u0107ajima stare mnogo br\u017ee, pa prelazak preko 40-te, 50-te godine dovodi do smanjenja njihovih potencijala, tako da ih je mnogo lak\u0161e zaposliti u \u0161to ranijem uzrastu, da bi oni \u0161to du\u017ee radili i bili aktivni \u010dlanovi zajednice. \u201eKada imaju 18 godina, oni tra\u017ee neke aktivnosti, gde se mnogo fizi\u010dka energija tro\u0161i. Ono \u0161to smo mi napravili u nastavku ovoga je \u201eCentar za osposobljavanje i zapo\u0161ljavanje osoba sa invaliditetom\u201d i u okviru toga, nakon \u0161to se osposobe za rad, mi ih preporu\u010dujemo pojedinim firmama iz lokalne zajednice, te firme ih zapo\u0161ljavaju. Uvijek u nama imaju neku vrstu mentorstva, gde, u slu\u010daju da do\u0111e do nekih problema, reagujemo kao posrednici u njihovom otklanjanju.\u201d<\/p>\n\n Osim kafi\u0107a, organizacija ima i uslugu \u201eLi\u010dni pratilac deteta\u201d koja djeluje na lokalnom nivou putem koje se prijavljuju na tender koji raspisuje lokalna samouprava. Na taj na\u010din obu\u010davaju li\u010dne asistente i stvaraju saradnju sa \u0161kolama i ustanovama koje poha\u0111aju djeca sa smetnjama u razvoju i invaliditetom. Ka\u017ee i da se zaposleni\/e uspijevaju osamostaliti. \u201eImamo de\u010daka koji radi u \u0161tampariji. Ali, mi smo ti koji im tra\u017ee posao, jer oni u nama vide sigurnost da \u0107emo i nadalje kao organizacija brinuti o njima.\u201d
\n<\/p>\n\n Marko, jedan od zaposlenika, redovno pravi espresso i i\u0161\u010dekuje reakciju gostiju kada probaju njegovu kafu. Za razliku od Marka, Nemanja svojim crte\u017eima ukra\u0161ava ko\u0161nice za budu\u0107e poljoprivredno gazdinstvo u Vin\u010di, u kojem \u0107e raditi osobe sa smetnjama u razvoju i invaliditetom. \u201eCrtam ovde po ko\u0161nicama grb Obrenovi\u0107a. Ja se trudim da perfektno izgleda. Dobijem zadatak od radnih instruktora\u201d, govori Nemanja (27), jedan od zaposlenika za kojeg njegov mentor ka\u017ee da ima fotografsko pam\u0107enje.
\n<\/p>\n\n Slika 2. Organizacija \u201eDe\u010dje srce\u201d ve\u0107 20 godina pru\u017ea siguran prostor i priliku za rad osobama s invaliditetom<\/span><\/p><\/figcaption><\/figure>\n\n \u201eTrudim se da bude lepo i da sklapam saradnje da do\u0111u ovde i poznate li\u010dnosti. Ja sam po\u017eeleo ovde da do\u0111u i glumci iz serije \u201eIgra sudbine\u201d. Kako ka\u017ee, volio bi videti u\u017eivo strane glumce i ne bi ga bilo stid da ih upozna. \u201eDobijem zadu\u017eenje da budem nekad u kafi\u0107u, a nekad u radionici da pomognem. Pravim kafe, pravim koktele i pravim limunade. Nekad kuvam ru\u010dak u kuhinji. Znam makarone da spremam, znam testenine, znam supu da skuvam. Znam da ispe\u010dem i kobasice, a pire da spremim to \u0107e mi biti lako\u201d, opisuje svoj radni dan Nemanja.
\n<\/p>\n\n Ka\u017ee da zna da skuva i gra\u0161ak i boraniju te da pravi kafe, ali i da crta. Svestranom Nemanji nije te\u0161ko ni nacrtati grb \u201eDe\u010djeg srca\u201d, ka\u017ee da mu to ide od ruke. No, najmanje voli da se neko \u0161ali s njim, a da mu to ne prija, kao i neslanu hranu. \u201eSve volim. Nije mi te\u0161ko i da trebim lavandu. Mi prodajemo kesice. Prodajemo i majice, cegere i \u0161olje \u0161tampamo\u201d, opisuje.
\n<\/p>\n\n Na pitanje koliko je dugo ovdje, Nemanja kao iz topa odgovara \u201eod 24. decembra 2018. godine\u201d. Navodi da je poku\u0161ao da tra\u017ei posao negdje drugo, no bilo mu je te\u0161ko, ali ka\u017ee da bi volio da radi neki posao koji se ti\u010de crtanja: \u201eVoleo bih, ja sam razmi\u0161ljao da radim ne\u0161to u \u0161tampariji, da \u0161tampam majice i \u0161olje. Jednog dana, ne sad. Jo\u0161 moram to da u\u010dim od radnih instruktora. Ja bez njih ne mogu ni\u0161ta nau\u010diti.\u201d Na pitanje gdje bi volio da putuje, nabrojao je u sekundi desetak gradova \u0161irom SAD-a i Kanade.
\n<\/p>\n\n Jo\u0161 jedna od zaposlenica, An\u0111ela (22) bavi se uzgajanjem lavande, tu je ve\u0107 tri godine i kako ka\u017ee, super joj je. \u201eSlu\u0161am radne instruktore \u0161ta mi ka\u017eu, nije mi problem\u201d, ka\u017ee. Osim uzgajanja lavande, voli i konobarisati, te raditi u kuhinji. Navodi da ni\u0161ta ne bi mijenjala: \u201eJa bih ovde ostala, ni\u0161ta ne bih menjala. Osim jednog dana ako mi dosadi. Radila bih mo\u017eda ne\u0161to sa kompjuterom, da pi\u0161em da crtam, tako ne\u0161to. I ku\u0107i volim da crtam, uzmem papir i crtam\u201d, ka\u017ee An\u0111ela.
\n<\/p>\n\n S druge strane, u malom gradi\u0107u u BiH, Gora\u017edu djeluje \u201eUdru\u017eenje oboljelih od cerebralne paralize i distrofije\u201d koje za mnoge predstavlja pozitivnu stranu dru\u0161tva u kojem \u017eive. Jedan od njihovih \u010dlanova Alen Hedo, dijeli svoju \u017eivotnu pri\u010du. \u201eOd sedmog mjeseca \u017eivota ja sam osoba koja ima cerebralnu paralizu. Porodica se trudila da me uklju\u010di u dru\u0161tvo. Kada je do\u0161lo vrijeme i za upis u \u0161kolu najve\u0107i problem su, donekle, bile arhitektonske barijere. Prije toga je bilo ljudi koji su smatrali da bi mi mo\u017eda bilo bolje da sam kod ku\u0107e nego da idem u \u0161kolu jer su mislili da je to maltretiranje za mene\u201c, isti\u010de Alen koji ka\u017ee da su mu najve\u0107i problemi koji su ga pratili kroz \u0161kolovanje – spratovi i stepenice.
\n<\/p>\n\n Slika 3. Alen svojom svakodnevnom borbom dokazuje da osobe s invaliditetom imaju \u0161anse za vo\u0111enje normalnog \u017eivota<\/span><\/p><\/figcaption><\/figure>\n\n No, Alen je sve to prevazi\u0161ao uz pomo\u0107 porodice bez koje, kako opisuje, ne bi bio ono \u0161to je danas. Odrastaju\u0107i uz dvije sestre, dobijao je od njih i roditelja punu podr\u0161ku, ali i, kako ka\u017ee, malo vi\u0161e pa\u017enje. \u201eMajka je, po samom upisu u osnovnu \u0161kolu, \u010dvrsto odlu\u010dila da \u017eeli da ja idem u \u0161kolu. U to vrijeme mi nismo imali automobil. Ona me svaki dan po pet kilometara u oba smjera nosila na rukama i ruksak i svu opremu koja mi je bila potrebna. Nakon par godina se to rije\u0161ilo. Obezbijedio se kombi koji je vozi\u00f2 nastavnike, a usput i dolazio po mene. Poslije toga sam upisao srednju \u0161kolu, otac me je vozio\u201c, nastavlja Alen koji obja\u0161njava kako mu se otac nije nigdje mogao zaposliti jer je svaki dan vozio njega u \u0161kolu, a na fakultetu na sportske aktivnosti i praksu.
\n<\/p>\n\n U Udru\u017eenju je prona\u0161ao druge aktivnosti, isti\u010de da se tamo ne osje\u0107a kao da je druga\u010diji. \u201eOkolina i dru\u0161tvo, obi\u010dni ljudi i moji drugari nikada nisu pokazali da ja ne\u0161to trebam dobiti manje. To mi je bio pokazatelj da ja ustvari treba da se borim kao svaka druga osoba, da se ostvarim u svakom \u017eivotnom smislu. Tako je isto i za obrazovanje. Jedan od motiva je moja porodica. Drugi razlog je bio da poka\u017eem i drugima da se mo\u017ee, ako odlu\u010dite da vam je mjesto me\u0111u magistrima\u201c, navodi Alen koji nakon magisterija, planira da upi\u0161e i doktorat.
\n<\/p>\n\n Slika 4. Alen, u\u017eivaju\u0107i podr\u0161ku porodice i lokalne zajednice, ima velike ambicije<\/span><\/p><\/figcaption><\/figure>\n\n Nakon diplomiranja je odmah dobio priliku da volontira u lokalnom MUP-u. Tamo je, kako ka\u017ee, imao sve uslove koji su mu bili potrebni kao osobi sa invaliditetom. \u201eNije bilo stepenica, radno mjesto je bilo prilago\u0111eno i zaista sam u\u017eivao svaki dan tamo dok sam radio. Posebno mi je bilo drago \u0161to sam radio sa osobama, sa gra\u0111anima, koji su imali priliku da kroz mene i moj anga\u017eman upoznaju osobe sa invaliditetom. Radio sam na izdavanju li\u010dnih dokumenata, tu sam se susretao s ljudima koji su ve\u0107inom u fizi\u010dkom smislu sposobni. Oni su imali priliku da vide da osobe sa invaliditetom zaslu\u017euju mjesto u dru\u0161tvu.\u201c
\n<\/p>\n\n Nakon toga zapo\u0161ljava se u srednjoj \u0161koli, no pandemija koronavirusa zaustavlja njegov dvogodi\u0161nji radni odnos. Od tada po\u010dinje njegova borba za ponovnim zaposlenjem. \u201eJako je te\u0161ko osobama sa invaliditetom do\u0107i do posla. Donekle je i kriv sistem, a sa druge strane ni privatni, realni sektor ne ula\u017ee dovoljno u saznanja o osobama sa invaliditetom i oni vi\u0161e vole i \u017eele da uplate odre\u0111ene penale dr\u017eavi, ali da ne zaposle osobe sa invaliditetom. To donekle rje\u0161ava problem, ali to nije ne\u0161to \u0161to osobi sa invaliditetom zaista poma\u017ee\u201c, ka\u017ee Alen koji smatra da je ovo jedan od goru\u0107ih problema za osobe s invaliditetom.
\n<\/p>\n\n Svaki investitor koji u Gora\u017ede ula\u017ee, prema Alenovom mi\u0161ljenju, treba da dobije olak\u0161ice, ali pod uslovom da jedan dio zaposlenika i zaposlenica budu osobe s invaliditetom jer se radno mjesto mo\u017ee prilagoditi. Nakon razgovora s gradona\u010delnikom Gora\u017eda, postao je motivisan da nastavi da radi u svom rodnom gradu iz kojeg ne \u017eeli oti\u0107i. \u201eImao sam prilika i mogu\u0107nosti da napustim grad, ali Gora\u017ede je mjesto u kojem sam ja kao kod ku\u0107e. Svaka ulica je moja ku\u0107a. Svi ti ljudi su moji i ja njih gledam kao porodicu. Da ja odem u Sarajevo ili bilo gdje da radim, izgubio bih mnogo vi\u0161e nego \u0161to sam dobio. Tako da mi je on (gradona\u010delnik) ulio nadu da \u0107u biti zaposlen, te je aplicirao u Fond za rehabilitaciju i zapo\u0161ljavanje osoba sa invaliditetom.\u201c
\n<\/p>\n\n Kako ka\u017ee Alen, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapo\u0161ljavanje osoba sa invaliditetom je nedavno raspisao javni poziv za dodjelu bespovratnih sredstava za Pravna lica koja \u017eele zaposliti osobu sa invaliditetom ili za osobe sa invaliditetom koje se samozapo\u0161ljavaju. \u201eU mom slu\u010daju, Gradska uprava na \u010delu sa gradona\u010delnikom Ernestom Imamovi\u0107em je konkurisala na taj javni poziv, aplikacija je bila uredna i na kraju rukovodstvo Gradske uprave je dobilo podr\u0161ku za odobravanjem sredstava za moje zapo\u0161ljavanje na godinu dana. Sad je na potezu Goradona\u010delnik i slu\u017ebe gradske uprave koje bi trebalo da zavr\u0161e sve procedure kako bih u skorije vrijeme po\u010deo da radim. Vjerujem da se ne\u0107e dugo \u010dekati na taj potez i da \u0107u \u0161to prije do\u010dekati da budem radno anga\u017eovan i na usluzi svim gra\u0111anima\u201c, radosno govori Alen kojem je radna okupacija ne\u0161to najbitnije u \u017eivotu i \u0161to mu daje snagu i \u017eelju za \u017eivotom.
\n<\/p>\n\n Obja\u0161njava da ne postoje dru\u0161tvene stigme prema osobama s invaliditetom u Gora\u017edu. \u201eNa ulici nemate problema, nikada vas niko ne\u0107e prozivati. Jedina stvar sa kojom se mo\u017eete susresti je da neko, ne tako slobodno, vam prilazi, \u0161to je i opravdano jer ne zna va\u0161e potrebe i mogu\u0107nosti. Ali ako vi uputite molbu ili zatra\u017eite pomo\u0107, vjerujte da \u0107ete dobiti i vi\u0161e od toga \u0161to ste tra\u017eili.\u201c
\n<\/p>\n\n Slika 5. Alen sada vozi automobil, \u0161to mu je bila \u017eelja od djetinjstva<\/span><\/p><\/figcaption><\/figure>\n\n \u017delja da bude za volanom je bila ne\u0161to o \u010demu je oduvijek ma\u0161tao, \u0161to je i ostvario. U po\u010detku, ka\u017ee, nisu imali automobil pa je \u010desto sjedao za volan automobila njegovog ujaka. Sada vozi bez problema, iako je i u procesu polaganja imao prepreke. \u201eKad god bi on (ujak) do\u0161ao, prve sate, koje bih trebao provesti sa porodicom, ja sam proveo za volanom. Zaista to volim. Sa druge strane, smatram da je meni automobil vi\u0161e ortopedsko pomagalo i tako ga i koristim\u201c, zaklju\u010duje. Upravo su razne prepreke, predrasude, stereotipi i zakonska neimplementacija klju\u010dni zastoji u sistemu BiH i Srbije. Anja, Alen, An\u0111ela, Marko i Nemanja predstavljaju statisti\u010dku rijetkost, ali i veliki pomak u procesu zapo\u0161ljavanja osoba s invaliditetom, te primjer svima.
\n<\/p>\n\n Kristina Gad\u017ee (Bosna i Hercegovina), Alem Bajramovi\u0107 (Bosna i Hercegovina), Filip Mirilovi\u0107 (Srbija)<\/i><\/b><\/p><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":" Osobe s invaliditetom jedna su od marginaliziranih grupa u Bosni i Hercegovini i Srbiji koje se svakodnevno susre\u0107u s diskriminacijom i stigmatizacijom. Definicija osobe s invaliditetom jo\u0161 uvijek nije ujedna\u010dena u BiH iako je BiH usvojila UN-ovu Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, dok u Srbiji prema zakonu izraz \u201eosobe sa invaliditetom” ozna\u010dava \u201eosobe sa […]<\/p>\n","protected":false},"author":68,"featured_media":16210,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"site-sidebar-layout":"default","site-content-layout":"","ast-site-content-layout":"default","site-content-style":"default","site-sidebar-style":"default","ast-global-header-display":"","ast-banner-title-visibility":"","ast-main-header-display":"","ast-hfb-above-header-display":"","ast-hfb-below-header-display":"","ast-hfb-mobile-header-display":"","site-post-title":"","ast-breadcrumbs-content":"","ast-featured-img":"","footer-sml-layout":"","ast-disable-related-posts":"","theme-transparent-header-meta":"","adv-header-id-meta":"","stick-header-meta":"","header-above-stick-meta":"","header-main-stick-meta":"","header-below-stick-meta":"","astra-migrate-meta-layouts":"default","ast-page-background-enabled":"default","ast-page-background-meta":{"desktop":{"background-color":"","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"tablet":{"background-color":"","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"mobile":{"background-color":"","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""}},"ast-content-background-meta":{"desktop":{"background-color":"var(--ast-global-color-5)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"tablet":{"background-color":"var(--ast-global-color-5)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""},"mobile":{"background-color":"var(--ast-global-color-5)","background-image":"","background-repeat":"repeat","background-position":"center center","background-size":"auto","background-attachment":"scroll","background-type":"","background-media":"","overlay-type":"","overlay-color":"","overlay-opacity":"","overlay-gradient":""}},"footnotes":""},"categories":[62,65],"tags":[1442,1441,1443],"class_list":["post-16235","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-tradicionalni-mediji","category-u-trendu-u-medijima","tag-inkluzija","tag-osobe-s-invaliditetom","tag-zaposljavanje","ciTrackContent"],"acf":[],"yoast_head":"\n![\"\"](\"https:\/\/journalift.org\/wp-content\/uploads\/2022\/06\/01-1-1024x504.png\")
Do posla preko nevladinog sektora<\/h2>\n\n
![\"\"](\"https:\/\/journalift.org\/wp-content\/uploads\/2022\/06\/02-1-1024x852.png\")
Roditelji kao najve\u0107a podr\u0161ka osoba s invaliditetom<\/h2>\n\n
![\"\"](\"https:\/\/journalift.org\/wp-content\/uploads\/2022\/06\/03-1-1024x504.png\")
![\"\"](\"https:\/\/journalift.org\/wp-content\/uploads\/2022\/06\/04-1-1024x504.png\")
![\"\"](\"https:\/\/journalift.org\/wp-content\/uploads\/2022\/06\/05-1-1024x504.png\")