Onlajn novinarstvu najviše nedostaje strpljenja

Loša praksa suvremenog novinarstva po kojoj se, u borbi s konkurencijom, određena informacija prvo objavi, pa onda provjerava, pokazala je svoju tamnu stranu u priči o navodnoj smrti Ratka Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske nepravomoćno osuđenog na doživotni zatvor za genocid i druge zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Umjesto da se drže jednog od temeljnih novinarskih pravila “provjeri, pa objavi“, portali u Bosni i Hercegovini, ali i u susjedstvu, nasjeli su prošle godine objavljujući i/ili prenoseći vijest koja nema utemeljenje u istini i koja je od početka izgledala vrlo sumnjivo.

Na navodnom Twitter profilu Bisere Turković, bosanskohercegovačke ministrice vanjskih poslova, objavljeno je kako su joj prvo veleposlanik Bosne i Hercegovine u Den Haagu, potom izvori Ujedinjenih naroda, a onda i predsjednik Međunarodnog suda pravde potvrdili da je Mladić preminuo. Takvu su informaciju, jedan za drugim, počeli objavljivati portali u Bosni i Hercegovini, od najvećih do najmanjih (pojedini od njih uz podnaslov „Izgleda da je umro“), ali i u Hrvatskoj i Srbiji. Kad je informacija provjerena – u obitelji i na Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za kaznene sudove u Haagu – počelo je posipanje pepelom, ispričavanje čitateljima i stavljanje naslova „Mladić ipak nije umro“ ili „Širi se fake news da je Mladić umro“.

Prethodno nikome nije bilo sumnjivo da je ministrica Turković otvorila profil na Twitteru samo dan ranije, da je počela dodavati isključivo novinare i da Mladiću nije suđeno na Međunarodnom sudu pravde s kojeg je navodno stigla potvrda. Otkriven je ubrzo i krivac, zapravo „uobičajeni krivac“ za ovakva podmetanja – talijanski „novinar“ Tommaso Debenedetti, koji se i ranije proslavljao sličnim akcijama, objavljujući lažne intervjue ili netočne informacije o smrti poznatih osoba. Pravdao se lakovjernošću i naivnošću medija.

Bez obzira na to što je „slava“ do prve naredne prilike pripala Debenedettiju, ostaje podsjećanje da stvaranje i plasiranje tzv. fake news nemaju puno dodira s etičnosti i ozbiljnosti, ni u kom slučaju, pa ni edukacijskom. No, ostaje i pouka balkanskim medijima da ne treba raditi po principu copy/paste, nego “stati na loptu“, razmisliti i provjeriti svaku objavu i dojavu, a onda dati istinitu, preciznu, jasnu informaciju. I sačuvati ugled, jer kad se jednom izgubi – teško ga je povratiti.

Profit je ispred svega, pa i ugleda

„Ključni problem je to što je informacija postala tržišno vrijedna roba, a ne društveni kapital“ kaže Lejla Turčilo, šefica Odsjeka za komunikologiju/žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, odgovarajući na pitanje brinu li medijski vlasnici za ugled ako je na drugoj strani profit.

„Profit je ispred svega, a vlasnici se, očekivano, više bave finansijama, nego ugledom“, dodaje Turčilo.

Primjećuje i kako je „profit zasnovan na senzacionalizmu, tabloidizaciji, 'klikabilnosti' – impresivan, ali kratkoročan“. U tom smislu konstatira da:

„Kvalitetno i odgovorno novinarstvo uvijek nalazi svoje mjesto u društvu i uvijek duže opstaje, ma koliko nam se nekad, zapljusnutim enormnim količinama nekvalitetnih informacija, činilo da nije tako“.

Ipak, stječe se dojam da je u suvremenom novinarstvu, pogotovo u medijima koji svoje sadržaje objavljuju na platformama koje nudi internet, postalo najvažnije olimpijsko geslo „brže, više, snažnije“. I stoga je opravdano pitanje, baš kao u spomenutom slučaju navodne Mladićeve smrti, je li baš uvijek važno biti prvi, dati što više i što glasnije ili provjeriti, pa objaviti?

Prema riječima Semira Hambe, glavnog i odgovornog urednika portala Klix, jedan od najvećih izazova suvremenog novinarstva ogleda se u davanju istinite, precizne i jasne informacije, ali istovremeno i biti brz, odnosno biti brži od ostalih. U tom procesu, dodaje, „ipak je važno konstantno imati na umu koji su prioriteti“, pri čemu je „profesionalni prioritet istinitost i preciznost, a tek kasnije brzina“.

„Primjena ovih postulata danas je dosta varijabilna i zavisi od trenutne procjene autora/novinara i urednika. U svemu je važno i da li neki medij ima konstantnu intenciju da mu je prioritet brzina, a ne provjera činjenica ili je to izuzetak i tu treba tražiti razliku. U konačnici mogu se složiti da današnjem novinarstvu možda ipak nedostaje strpljenja“, konstatira Hambo.

O brzini, kao jednoj od ključnih odlika suvremenog novinarstva, a naročito onlajn novinarstva, govori i novinar Armin Aljović uz opasku kako „ona ni u najmanjoj mjeri ne bi smjela biti nauštrb istinitosti, preciznosti i jasnoće informacije“.

„Tačno je da geslo 'brže, više, snažnije' podiže popularnost onlajn medija, i medija uopće, no to geslo je ujedno i mač s dvije oštrice, koje se ne tako rijetko obije o glavu i novinarima i urednicima. Lako je vijest donijeti brzo, no vijest trebaju pratiti i činjenice“, ukazuje Aljović.

Iz akademskog ugla promatrano, no sasvim jasno i potrebno primjenjivo u praksi, uvijek treba imati na umu konstataciju profesorice Turčilo prema kojoj je „ključna obaveza novinara zapravo obaveza prema istini, ne prema brzini“.

„Naravno da jeste važno da informacije koje novinari objavljuju budu pravovremene, kako bi javnost u odgovarajućem trenutku na odgovarajući način reagovala na događaje u svom okruženju, no pravovremenost ne podrazumijeva odustajanje od profesionalizma i odgovornosti prema istini i kvalitetu“, upozorava Turčilo.

Najveći kapital je reputacija, a ne novac

Razvojem tehnologije, razvijali su se i mediji, ubrzala se proizvodnja, ali i potrošnja medijskih sadržaja, no prava revolucija dogodila se pojavom interneta i platformi koje je donio, čime je značajno ubrzano širenje informacija. Ipak, podsjeća Turčilo, to je „za posljedicu imalo i snižavanje standarda kvaliteta zarad toga da se bude prvi u objavi neke informacije i na osnovu toga ostvari profit“.

„Ozbiljni mediji i odgovorni novinari ipak znaju da je njihov najveći kapital njihova reputacija, a ne nužno i isključivo novac“, ukazuje Turčilo. 

No, takvih je – ozbiljnih i odgovornih – sve manje, a sve više onih koji su, htjeli ili ne htjeli primorani slijediti spomenuto olimpijsko geslo u svom svakodnevnom radu. I u takvim su okolnostima, pogotovo u brzini, često suočeni s greškama.

„Nažalost, onlajn novinari ne samo da su pod pritiskom medija da budu brzi, nego su i pod pritiskom da budu multitaskeri i proizvode informacije u različitim simboličkim formama (tekst, fotografija, video itd.). To ih stavlja pod izuzetan pritisak i greške su moguće, naravno, ali je vrlo važno da se one ne samo svedu na najmanju mjeru, nego i da se koriguju onda kada su uočene, a ne da se kao izgovor za snižavanje svih standarda (i argumentacije, i logike, i stila, pa nerijetko i ukusa) uvijek navodi brzina. Ni novinari, a ni publika ne bi se smjeli navikavati da je novinarstvo profesija u kojoj se kao na pokretnoj traci izbacuju informacije lošeg kvaliteta, odnosno da je brzina (jedina) vrlina u novinarstvu“, konstatira Turčilo.

Odgovor na pitanje kako onlajn novinari u silnoj brzini mogu, a pogotovo moraju svesti greške na najmanju moguću mjeru Hambo smatra suštinskim. Onlajn medije i novinarstvo se, po njemu, promatra kroz dvije dimenzije – „jedna je ona vanjska kako je vidi prosječan čitatelj, a druga je ona unutrašnja o kojoj bi trebalo malo više razmišljati“.

„Ko se želi baviti ovim poslom mora na svaki način svoditi greške na minimum i na to se teško može utjecati. Više bih rekao da se tu radi o nekoj ličnoj borbi samog novinara sa sobom koji je spolja pod pritiskom brzine, aktuelnosti, ekskluziviteta i slično“, kaže Hambo.

Aljović svemu dodaje i treću dimenziju, a to je kredibilitet. I u tradicionalnom, i u suvremenom novinarstvu, smatra da je „kredibilitet novinara u najužoj mjeri povezan sa kredibilitetom njegovih izvora“.

„Brzo plasiranje informacije ne znači nužno da će novinar pogriješiti, kao što uzimanje više vremena ne znači da će novinar posao odraditi kvalitetno“, primjećuje.

Zahtjevnije forme poput reportaža su potisnute

Čak se i letimičnim, a kamoli detaljnijim pogledom jasno može primijetiti kako portali uglavnom liče jedni na druge, kako svi više-manje imaju iste vijesti (takva je praksa i na televiziji, radiju, novinama), a spomenuti multitasking novinari i urednici kao da jednim okom gledaju na sadržaje koje stvaraju, a drugim što će izbaciti konkurencija. Ponekad glavne stranice portala liče na naslovnice novina u bivšoj Jugoslaviji i tek kad uđeš u pojedine rubrike dobiješ sadržaj više.

„Prvi je istraživački nerv i predanost ozbiljnim analizama kod novinara (koji su na izvjestan način prigrlili svoju novu ulogu “prekrajatelja” službenih saopćenja i statusa sa društvenih mreža u “svoje“ vijesti i izvještaje); drugi je interes vlasnika da finansijski podrže ozbiljne zahtjevnije novinarske žanrove (jer se vode logikom prvobitne akumulacije kapitala: što su troškovi manji, to je profit veći); treći je interes javnosti i podrška čitatelja/slušatelja/gledatelja ozbiljnom novinarstvu (odnosno zadovoljavanje beskonačnim i besciljnim pregledavanjem površnih sadržaja u onlajn prostoru). Čini se da su od kvaliteta sve tri nabrojane strane zapravo odustale“, konstatira Turčilo. 

Na upit je li izostanak spomenutih formi samo i isključivo posljedica nedovoljne pažnje čitatelja/slušatelja/gledatelja ili i odustajanja novinara od stvaranja sadržaja koji zahtijevaju znatno više znanja i iskustva, Hambo odgovara kako je riječ o kombinaciji i jednog i drugog.

„Radi se o uzročno-posljedičnim vezama gdje je savremeno novinarstvo nametnulo brzinu, ali i navike čitatelja i gledatelja su otišle u tom pravcu i jednostavno se radi nametnutom tržištu. Paralelno s tim trendovima opadao je i interes novinara da stvaraju sadržaje koji su usmjereni na više znanja, iskustva i slično. U cijelom procesu i obrazovni sistem ima svoju ulogu“, upozorava Hambo.

Elaborirajući odgovor na isto pitanje, Aljović vraća priču na tiskane medije za koje smatra da su u potiskivanju formi poput reportaža stvorili problem koji ima dva lica – pogrešnu procjenu i liniju manjeg otpora. Iz straha da će im novi mediji pokupiti čitatelje, podsjeća Aljović, novinari i urednici su printane medije pokušali prilagoditi novim, onlajn medijima i ta utrka je već na samom startu bila izgubljena jer „mlađi čitatelji cijele živote prilagođavaju novim platformama, uključujući i konzumiranje vijesti, uglavnom kratkih i šturih“. 

„Tradicionalni mediji su morali krenuti u drugom pravcu – zadržati reportaže, velike intervjue, analize, komentare… i na taj način ponuditi više onim čitateljima koji žele više. Printane medije puniti vijestima koje su portali sažvakali dan ranije naprosto nema smisla. Jasno je da je mnogo lakše u novinama prenijeti kratku agencijsku vijest negoli napisati dobru reportažu, ali to je u kontekstu trke između tradicionalnih i novih medija potkopavanje samog sebe, naravno na štetu tradicionalnih medija“, smatra Aljović.

Mnogi nisu svjesni snage interneta

Na kraju, neizostavnim se čini pitanje odgovornosti i dodatne doze ozbiljnosti. Onlajn mediji i novinari su razvojem platformi koje nudi internet, a pogotovo dijeljenjem sadržaja na društvenim mrežama, znatno dostupniji nego i novine, i radio, pa čak i televizija.

Hambo smatra kako se to pitanje treba promatrati individualno, no dojma je da mnogi još uvijek nisu svjesni snage interneta, odnosno društvenih mreža. I samim tim, dodaje, u određenoj mjeri nedostaje i odgovornosti.

Prema Aljoviću, postoje novinari i urednici onlajn medija koji su svjesni svoje odgovornosti i vrlo su oprezni kod objave sadržaja. S druge strane, primjećuje, u ne tako malom broju postoje i oni onlajn mediji čijim vlasnicima, urednicima i novinarima je jedini parametar broj pregleda vijesti.

„Vjerujem da su u velikoj mjeri svjesni, jer i sami najčešće dijele sadržaje na raznim mrežama nastojeći doći do što većeg broja korisnika tih mreža. No, nisam sigurna da svjesnost te činjenice doprinosi njihovoj odgovornosti i ozbiljnosti. Nerijetko mi se čini da je upravo suprotno“, zaključuje Turčilo. 

I pored opravdavanja borbom s konkurencijom, očuvanjem pozicije na tržištu, privlačenjem pažnje publike, novinarima i urednicima, a pogotovo medijskim vlasnicima ostaje po(r)uka s početka teksta – tamnu mrlju na savjesti, a pogotovo na obrazu, ugledu i vjerodostojnosti teško je obrisati. Povjerenje se dugo i teško gradi, a lako izgubi. Stoga blatno pravilo “objavi, pa provjeri“ uvijek mora biti zamijenjeno zlatnim pravilom: “provjeri, pa objavi“.