Vizuelni storytelling produžava život novinarskih priča

sta-nezavisni-mediji-mogu-da-nauce-od-preduzetnika

Mnogi su vjerovatno vidjeli video izrađen od naslovnih stranica svih štampanih izdanja New York Timesa, od 1852. do danas. U videu, koji traje 55 sekundi, u početku dominiraju naslovne stranice samo sa tekstom. Kasnije, u videu, stidljivo počinju da se pojavljuju male crno-bijele fotografije, na osnovu čega možemo zaključiti da su novine počele da objavljuju ilustracije.

Na kraju videa, u posljednjih 15 sekundi, u vrijeme kada se pojavila televizija i počela potiskivati ​​štampu, na naslovnim stranicama New York Timesa dominiraju fotografije u boji, koje polako „jedu“ tekst i zauzimaju sve veći dio, postajući dominantni element naslovnica ovog globalnog brenda.

Jasno je da je pojavom televizije štampa, kakva je do tada postojala, postala dosadna i nezanimljiva publici. Upravo zbog toga je trebalo da bude uveden atraktivniji vizuelni izgled naslovnih stranica novina, ukoliko su novine htjele da zadrže priču.

Dobre priče prodaju novine, ali kada se kombinuju sa dobrim vizuelnim elementima, u ovom slučaju odličnim fotografijama, imaju potencijal da se prodavaju još više.

Pojavom mobilnih telefona i društvenih mreža publika je postala „gladna“ efektne vizuelizacije ponuđenog sadržaja, više i boljih videa, sve više i sve boljih fotografija, infografika, mapa...

Način i brzina kojom publika pretražuje vijesti, konzumira informacije i smanjenje raspona pažnje nužno upućuju na činjenicu da je u današnje vrijeme vizuelno „pakovanje“ novinarskih priča od ogromnog značaja.

Šta je vizuelni storytelling?

sta-je-vizuelni-storytelling

Vizuelni storytelling ili vizuelno pričanje novinarskih priča je nešto što današnji mediji moraju primijenivati u praksi, ukoliko žele zadržati ili povećati svoju publiku.

U tom kontekstu, vizuelni storytelling nije samo šminka ili neki modni detalj koji samo krasi novinarsku priču.

Riječ je o pametnom načinu kako da ispričate svoju priču koristeći različite vizuelne elemente (video, fotografije, mape, grafike, itd.) s ciljem da se publika „uhvati za udicu“ i dobije puno više informacija, te da bolje razumije priču u odnosu kada bi čitala samo „goli“ tekst.

Već ispričana priča – takvo nešto ne postoji

vec-ispricana-prica-takvo-nesto-ne-postoji

Vrlo često se u novinarskim redakcijama, kada se diskutuje o temama koje se trebaju pokriti/o kojima se treba pisati, možete čuti „ova priča je već napravljena“ ili „staro je, svi su već pisali i izvještavali o tome“.

Vizuelni storytelling vam omogućava da kažete da ne postoji takva stvar kao što je „već ispričana priča“, jer se korištenjem ovog pristupa jedna ista tema može ispričati na bezbroj različitih načina.

Evo jednog praktičnog primjera. Prije pandemije, veliki broj svjetskih medija pisao je o tome kako Kina prati/vrši monitoring građana kroz ogroman broj kamera postavljenih širom države.

U nastavku ćemo vidjeti primjer kako su tri različita medija iz tri dijela svijeta pisala o ovoj priči.

Prva je ona koja je objavljena u „The Atlantic“, pod nazivom „Panoptikum je već ovdje“. Ova priča je ispričana korištenjem uglavnom teksta i grafike. Uvodni grafički element „svemoćnog oka“ koje vidi i prati sve okolo, je najupečatljiviji element koji nadopunjuje moćni naslov. Ipak, ovdje tekst „vozi priču“. Ovo je prvi pristup.

U tekstu „South China Morning Post“ pod naslovom „Veliki brat vas gleda: Top 100 gradova u svijetu s najvećim nadzorom“, tekst nije najjači element u priči kao što je bio u prvom slučaju.

Ovdje je fokus stavljen na interaktivnoj infografici gdje čitatelj može sam provjeriti koji je grad s najvećim brojem kamera po glavi stanovnika, ali i kako funkcioniše sistem prepoznavanja lica.

Tekst obiluje infografikama, a tu su i dvije videopriče koje samo „pojačavaju“ poentu koju novinari žele ispričati kroz priču. Svi elementi funkcionišu posebno, ali zajedno kompletiraju cijeli mozaik priče. U ovom slučaju vizuelni elementi „voze priču“.

Treći je primjer Australian Broadcasting Corporation (ABC Australia) pod naslovom „Ne ostaviti nepokriveni ugao“ (Leave no dark corner) koji obrađuje istu temu, ali sa potpuno različitim vizuelnim storytelling-om. Najjači element ovdje je video koji „vozi“ priču.

Priča je prepričana kroz kratka videa (loop videa) moderne djevojke iz Kine koja radi na polju marketinga. Ona je, kao i svaki prosječan građanin svoje zemlje, posmatrana kada ide na posao, šeta ulicom, kupuje u marketu, odlazi u bolnicu...

Noseći elementi su videa, a tekst je samo pojačanje onoga što možemo vidjeti na snimcima.

Kao što smo vidjeli iz ova tri primjera, jedna ista tema može biti ispričana na tri različita načina. Potencijalno najduži „vijek trajanja“ ima treća ABC-jeva priča, koja se manje fokusira na brojeve, a više na lično iskustvo prikazane devojke u priči.

Kroz ovaj primjer smo potvrdili da jedna ista tema, uz korištenje vizuelnog storytelling, može biti ispričana na bezbroj različitih načina.

Duži život novinarskih priča

duzi-zivot-novinarskih-prica

Veliki broj naših kolega novinara, koji se ne bave dnevnim novinarstvom, „troše“ i po nekoliko sedmica da bi izradili neku opsežnu analizu, a dio njih provede i po nekoliko mjeseci istražujući kriminal i korupciju.

Međutim, neki od njih na kraju bivaju razočarani kada priču koju su napisali/stvorili vidi/pročita/čuje mali broj ljudi i kada se ta ista priča zaboravi nakon samo nekoliko dana od njenog objavljivanja.

Tačno je da će novinarska istraživanja, ukoliko su urađena dobro, naći put do svoje publike. Ipak, činjenica je da je u današnje vrijeme, pored istraživačkog procesa, podjednako važna i prezentacija same priče, odnosno njeno vizuelno predstavljanje publici.

Ali da ponovim, vizuelno prepričavanje nije šminkanje gotove priče, već način razmišljanja.

U tom kontekstu, vizuelno prepričavanje ne znači da samo dodate elemente već napisanoj priči, odnosno da ju ukrasite sa dvije-tri fotografije i nekim videom i mapom, smatrajući da ste obavili posao. Ne.

To podrazumijeva pametno kombinovanje ovih elemenata u pravcu jačanja samog narativa u priči. Drugim riječima, prije nego što napišete samu priču, pa čak i prije ju istražite, novinar/novinarka ili novinarska ekipa treba znati ili barem treba planirati koje će elemente upotrijebiti, za koji dio priče i na koji način.

Ukoliko imate takav plan, onda ćete i u procesu prikupljanja informacija raditi na kreiranju ovih elemenata. Na primjer, ako planirate napraviti infografiku, kao u primjeru s kamerama, onda bi tekst trebao biti samo podrška infografici, a ne da ponavlja iste brojke/podatke iz nje. Isto važi i za upotrebu videa, fotografija ili mapa.

Ovo može biti prikazano kroz primjer redakcije Pointer (KRO-NCRV). Oni su uradili priču nakon što su dobili e-mail, kakav smo vjerovatno svi dobili, ali najčešće nismo o tome izvještavali.

U „Priči iza jedne krađe identiteta“ kolege predstavljaju temu linearno, u suprotnosti uobičajene metode prevrnute piramide koja se najčešće koristi. To znači da morate pročitati cijelu priču, jer novinari publici raspetljavaju priču baš onako kako su je istraživali, od dobijanja e-maila, preko početka istraživanja, pa sve do raspleta slučaja. Ali ono što je važnije je vizuelni storytelling koji su koristili.

Ovdje je svaki vizuelni element u funkciji krajnje priče koju žele ispričati. Tako, vi (čitalac) možete pročitati e-mail koji su dobili u redakciji, možete kliknuti na ikonu telefona i poslušati originalne telefonske razgovore (na holandskom jeziku) koje su novinari vodili, možete vidjeti profile na društvenim mrežama i još mnoge druge vizuelne elemente koji ovaj tekst pretvaraju u iskustvo i doživljaj umjesto samo čitanja.

Dakle, ako uporedimo vašu priču sa nekom zgradom, onda ne razmišljajte o vizuelnom storytelling-u kao o boji u kojoj je ta zgrada obojena, već kao o njenom integralnom djelu: vrata, sobe, prozori, terase... Ukoliko upotrijebite vizuelne elemente na pravi način, odnosno da svaki element nadopunjuje i priča dio priče, tada će i vaša priča, odnosno zgrada, biti izgrađena na zdravim i čvrstim temeljima.

Aleksandar Manasiev je nagrađivani novinar iz Severne Makedonije sa više od sedamnaest godina iskustva u štampanim medijima, na TV-u i u digitalnim medijima. Radio je kao istraživački novinar, dopisnik i glavni urednik u nekoliko medija u regionu i šire. Takođe radi kao regionalni trener u oblasti mobilnog novinarstva, digitalnih medija i istraživačkog novinarstva.

Povezani članci:

Najvažnije vijesti od Journalift-a:

Journalism-today-Media-newsrooms-in-a-race-with-social-media-algorithms
Da je ovaj članak pisan oko 2010. godine, započeo bi verovatno frazom poput “Društvene mreže su budućnost medijskog posla”. Od tada su se stvari mnogo promenile i društvene mreže više nisu budućnost, već uveliko sadašnjost medijskog biznisa. Koliko god da su tadašnji urednici, reporteri, novinari bili skeptični, ipak je Fejsbuk, društvena mreža napravljena prvenstveno za zabavu, postala ključni most

Teme:

Poslednji Članci:

Kako neprofitni mediji mogu da monetizuju svoju misiju?
Monetizacija. Ta čarobna reč na kojoj se u poslednje vreme sve više insistira. Kao i na održivosti, sve više i
Radio i podkast – (ne)prijatelji?
Podkasti su najbrže rastući content delivery kanal u poslednjih nekoliko godina. Međutim, deluje kao da je sve veći jaz između
Novinarstvo danas: Redakcije u trci sa algoritmima društvenih mreža
Da je ovaj članak pisan oko 2010. godine, započeo bi verovatno frazom poput “Društvene mreže su budućnost medijskog posla”. Od
Vizuelni storytelling produžava život novinarskih priča
Mnogi su vjerovatno vidjeli video izrađen od naslovnih stranica svih štampanih izdanja New York Timesa, od 1852. do danas. U