Fact-checking platforme kao izvori za novinare: Kako doći do ‘neproblematične’ činjenice

„Predsjednik Barack Obama je rođen u Sjedinjenim Američkim Državama. Tačka“, priznao je Donald Trump u pohodu na Bijelu kuću u kasno ljeto 2016. godine. Godinama je tvrdio drugačije, odnosno da je Obama rođen u Keniji, što bi imalo jasne posljedice, jer američki predsjednik mora biti rođen na tlu jedne od američkih saveznih država. Da nije bilo tako, oba bi se njegova mandata zasnovala na lažnoj pretpostavci. Na tome je Trump insistirao jako dugo, zapravo sve dok mu je trebalo u kampanji prepunoj fake news koje su mu, na kraju, prilično pomogle da se domogne predsjedničke fotelje. 

Laž na kojoj je nastala tzv. birther theory raskrinkana je osam godina prije Trumpovog „posipanja pepelom“. Istinu su potvrdili novinari američkih redakcija, ali su te 2008. godine na njoj prilično predano radili i stručnjaci za provjeru i utvrđivanje činjenica s platformi za raskrinkavanje koje su tada još bile rijetke. Internet ni približno nije pružao mogućnosti kakve danas pruža, pa su se fact-checkers s platforme PolitiFact morali prilično potruditi da bi pronašli Obamin rodni i vjenčani list, vozačku dozvolu, dokumente o vlasništvu raznih nekretnina ili potvrde o nekažnjavanju… Godinu kasnije dobili su Pulitzerovu nagradu, među ostalim i za razotkrivanje laži na kojoj je ležala birther theory, no mnogo više za praćenje kampanje za izbore na kojima je prvi put pobijedio Obama i ispunjenje 514 obećanja koje je upravo on dao prije izbora. 

Obamin izbor usmjerio je svjetla reflektora na fact-checking platforme, iako su neke od njih, u ovom, savremenom obliku (jer su pojedini mediji koji su držali do svog ugleda imali posebne odjele za provjeru činjenica), postojale već godinama (prva platforma, FactCheck, pokrenuta je 2003. godine). U tom prvom usponu bavile su se uglavnom provjerom istinitosti navoda političara i ispunjenja njihovih predizbornih obećanja. No Trumpova kampanja i njegov ulazak u Bijelu kuću, kampanja za izlazak Velike Britanije iz Evropske unije (Brexit), ali i mnogi događaji širom svijeta, doveli su do prave ekspanzije portala za raskrinkavanje koji se više nisu samo bavili vjerodostojnošću političkih poruka, nego i razotkrivanjem laži i manipulacija koje su se nalazile u korijenu fenomena fake news, koji jeste i prije postojao no ovoga puta krila su mu dali portali i društvene mreže. 

Disciplina provjeravanja kao temelj

Posla fact-checking platformama nikad nije nedostajalo, jer su se svakodnevno suočavali i suočavaju se s lažima u vijestima, dezinformacijama, pogrešnim i zlonamjernim informacijama, spinovima i manipulacijama u svim oblicima. Poređenja radi, dvije godine prije Brexita i Trumpovog ulaska u Bijelu kuću, dakle 2014. godine, u svijetu su bile 44 takve platforme; njihov broj se 2016. popeo na 113; krajem 2021. ukupno ih je 349, dakle osam puta više nego prije sedam godina, a najveći broj njih zapravo je nastao kao nezavisni ili projekt nevladinih organizacija.

Bez obzira bili vezani uz nevladinu organizaciju, visokoškolsku ustanovu ili medijsku kuću, i fact-checkers se, kao i novinari, bave onim što je suštinski smisao novinarstva, a to je, prema Billu Kovachu i Tomu Rosenstielu, disciplina provjeravanja. Između dvije profesije i dva pristupa, uz mnoge sličnosti, postoje i brojne razlike. Isto tako, fact-checkers se uglavnom bave provjerom i utvrđivanjem, stavljanjem u određeni kontekst i objašnjavanjem onoga što novinari, a pogotovo „anti-novinari“ (oni koji proizvode fake news i bave se fake novinarstvom; pojmovi: Turčilo i Buljubašić) objavljuju; s druge strane, kad medijskim kućama treba pouzdana, provjerena, vjerodostojna informacija svakako se mogu osloniti na fact-checking platforme. 

Potpuno provjerena informacija, dobivena iz svih relevantnih izvora i rasvijetljena iz svakog aspekta, upravo je onakva kakvu donose fact-checkers. Ona može biti i polazna osnova, važan izvor ili bitan segment neke nove priče, nekog novog istraživanja. Takva, kako je fact-checkers nazivaju „neproblematična činjenica“, može postati siguran temelj svakoj budućoj dobroj novinarskoj priči. I tu greške neće biti.

Zaboravljeno pravilo 'provjeri, pa objavi'

Tako bi se pojednostavljeno mogla objasniti razlika dviju profesija i onoga čime se bave (ili bi se trebale baviti). No, nije sve tako crno-bijelo. 

Nenamjerna greška uvijek je moguća i treba je uvažiti i oprostiti ako se dogodi, no kad se namjerno plasiraju problematični i manipulativni sadržaji koji u svojoj osnovi imaju laž – oprosta ne smije biti. I takvi se zasluženo trebaju naći na „stupu srama“ (u raznim oblicima i pod raznim nazivima) koji ima gotovo svaka fact-checking platforma. Time se i publici stavlja do znanja koji se mediji bave nečasnim poslovima i kojima ne treba ukazati povjerenje, niti minimum vremena i pažnje, a koje su redakcije provjerene, pouzdane i drže se profesionalnih i etičkih načela u radu. 

Savremeno novinarstvo je, na žalost, svakog dana suočeno s istim apelom za „vraćanje korijenima“, odnosno korištenjem temeljnog principa profesije koji se ogleda u jasnoj formuli – „provjeri, pa objavi“. No, mnogi rade suprotno, po modelu „objavi, pa provjeri“. Stoga je još važnija uloga fact-checkers koji će to objavljeno provjeravati i time pridonijeti da medijska scena, ali i novinarstvo budu mnogo bolji nego što danas jesu. 

Nema razloga sumnjati u profesionalnost, savjesnost i etiku fact-checking platformi, čime one mogu biti (i jesu) pouzdan izvor i korisnicima, a posebno novinarima u redakcijama koje nemaju dovoljno vremena provjeravati baš svaku činjenicu (kako je i rečeno: greška i propust, pogotovo oni nenamjerni, uvijek su mogući – i oprostivi). Upravo je vrijeme, odnosno nedostatak vremena, ključno opravdanje i čest ograničavajući faktor u djelovanju medijskih profesionalaca. No, bolje je zakasniti, ali donijeti kvalitetnu informaciju, nego biti prvi i pogriješiti.

Koristan posao za zajednicu 

Svaka profesija ima svoje kodekse djelovanja i ponašanja, zapravo pravila kojih se mora pridržavati. Tako je i s fact-checkers. Na prvom mjestu su im nepristrasnost i pravednost u radu na način da se svaka informacija provjerava na isti način, odnosno bez obzira od koga dolazi. Jasno ukazuju na izvore na koje se pozivaju kako bi i sam čitalac mogao poći nekim tragom. Uz precizno navedenu metodologiju po kojoj rade, vidljivi su i organizacija, ali i način finansiranja. I ono što je također vrlo važno sve što objave do detalja objasne, otvoreni su za ispravke, a sve kako bi publici dali potpuno tačnu i istinitu informaciju. 

Prema Mariji Slijepčević, profesorici na zagrebačkom Sveučilištu VERN', iz ozbiljnosti i pristupa vidljiva je „intencija [fact-checking] organizacija diljem svijeta da budu korektiv u principu djelovanja medija, koji su često diskutabilni u području transparentnosti vlastitog poslovanja, finansiranja i vlasništva“. Poziva se i na Reutersov izvještaj „The Rise of Fact-Checking Sites in Europe“ u kojem se navodi kako su „nezavisni servisi za provjeru informacija nova demokratska institucija s pohvalnim ciljem promovisanja istine u političkom diskursu“.

Novinarstvu bi, općenito, mnogo više koristilo da opet postane „dosadno“, odnosno da se vrati svojim korijenima i stalno se drži provjeravanja koje mora teći paralelno s prikupljanjem informacija. Bez obzira što nije jednostavno boriti se s velikom količinom informacija, stalnim nametanjem tempa u redakciji, ali i izvan nje, pogotovo kad stiže od konkurencije. Bez obzira na sve teškoće, nužno je provjeravati prije objave, držati se profesionalnih standarda jer od njih zavisi i ugled kuće u kojoj rade, ali i povjerenje publike koja njihov rad prati. Bez obzira što imaju u podsvijesti da postoji netko ko će „pospremiti nered“ iza njih, na to se ne treba oslanjati jer vjerovatno nije nimalo ugodno kad ti tekst ili prilog „seciraju“ i utvrde propuste, netačnosti, neistine, očite manipulacije. 

Šta novinari trebaju imati na umu?

Ne postoji jednostavna formula, niti recept kako neku informaciju pretvoriti, uz sve druge prateće elemente i neophodne radnje, u određeni medijski sadržaj prilagođen platformi na kojoj novinari objavljuju svoje radove. Isto tako, ni put prema potpuno „neproblematičnoj činjenici“ nije tako lagan, jer se na njemu nalazi jako puno prepreka. Kako ih novinari mogu zaobići? 

Prije svega, trebaju imati autentične, pouzdane i vjerodostojne izvore, ali i iskrene informatore. Svaki izvor i/ili informator stvara problem novinaru ili redakciji ako im pristupa „s figom u džepu“, odnosno ima skrivene namjere ili nešto krije, odnosno zataji, ako je pristran ili ima konkretne motive, ako zahtijeva anonimnost i za to nema utemeljenje... Ako priča već u startu krene pogrešno, ne može drugačije ni završiti nego kao analiza fact-checkera. Stoga je važno:

• uvjeriti se u potpunosti u kredibilitet i relevantnost izvora,
• temeljito analizirati dostupnu dokumentaciju, iščitavati i razumijevati zakonske i druge akte koje donose vlasti na svim nivoima, 
• proučavati statističke podatke i udubiti se u istraživanja, 
• kontaktirati i druge aktere u društvu, 
• pratiti društvene mreže te i tamo prepoznati korisnu, kvalitetnu i pouzdanu informaciju. 

Sve prikupljeno neophodno je:

• detaljno provjeriti, 
• utvrditi sve činjenice, 
• svaku bilješku pažljivo „pretresti“, 
• imati dokaze za svaku tvrdnju i izjavu, 
• razmisliti postoje li određeni interesi i zakulisne radnje, doslovno „puhati i na hladno“,
• ispraviti što je potrebno na vrijeme, 
• zvati ponovno sagovornike i kontaktirati institucije ako je nešto ostalo nejasno ili sumnjivo, 
• biti skeptičan prema prikupljenim podacima, ništa ne pretpostavljati i biti na oprezu,
• dobro procijeniti materijal koji se nalazi na kompjuterskom monitoru, u video ili audio formatu, na papirima koji leže na stolu.

I kad preuzimaju informacije iz sekundarnih izvora, dakle već negdje objavljene, novinari kojima one trebaju za razvoj priče trebaju: 

• pažljivo pročitati/poslušati/pogledati cijelu objavu, 
• provjeriti autora i medij koji je to objavio, njihovu relevantnost, pouzdanost i ugled,
• uvjeriti se u pouzdanost njihovih izvora i onoga o čemu su pričali,
• pronaći jesu li i kako drugi o tome izvještavali, 
• i još jednom promisliti o svemu.

Poslužiti se vještinama i alatima za raskrinkavanje

Uz sve one tehnike koje mu stoje na raspolaganju i iskustvo na koje se može osloniti, neophodno je i „posuditi“ ponešto vještina i alata koje na raspolaganju imaju fact-checkers, pogotovo u provjeri informacija s portala i društvenih mreža. I početi stvarati budući medijski sadržaj držеći se svih postulata, prije svega etičkih, novinarske profesije. 

Kad se cijeli posao završi, a medijska objava ugleda svjetlo dana mogu se očekivati reakcije, ali i primjedbe i upozorenja (od izvora, aktera priče, prozvanih ili fact-checkera) da nešto nije u redu, odnosno da ne odgovara istini. Dok je ispravljanje greške u novinama, na radiju ili televiziji prilično kompleksno i ima svoja pravila, na portalima je to puno jednostavnije i preporuka je svih – da se ne sakriva. Priručnik Fact-checking i online novinarstvo, koji je pripremila platforma Raskrinkavanje, daje prijedlog mogućih rješenja u tekstovima na portalima, pa navodi kako je potrebno, ako je materijalna greška postojala:

• jasno i vidno obavještenje o tome da je greška postojala i da je ispravljena
• ispravljanje netačnog dijela teksta
• dodavanje napomene koja informiše čitatelje/ke o tome šta je, kada i zbog čega ispravljeno
• napomene treba vizuelno izdvojiti od ostatka teksta, na način koji uredništvo medija odabere (kao primjer dobre prakse navode The New York Times i rubriku Corrections). 

Slične napomene predlažu i da se stave ako su u tekstu dodane nove informacije, koje ne predstavljaju ispravljanje grešaka. Ako se rade ispravke slovnih grešaka ili formatiranja teksta, obavijest nije neophodna; ako je napravljena teška materijalna greška i tekst ne odgovara istini u potpunosti, neophodni su demanti i brisanje članka. Sve navedeno važi i za objavu spornih sadržaja na društvenim mrežama. 

Na kraju, a ne manje važno, očito je da su dvije profesije – novinarska i forenzičara za provjeru činjenica, kako ih dio naučne zajednice naziva – upućene jedna na drugu. Kad već nema idealne situacije u kojoj svi novinari u potpunosti i savjesno, profesionalno korektno i do posljednjeg detalja i izvan svake sumnje provjere informacije do kojih dođu, jasno je da će za fact-checkers biti posla. Baš kao što su to i novinari, i fact-checkers su odavno postali važan kotačić u javnom prostoru. I jedni, i drugi zajedničkim snagama stoga samo mogu biti na dobrom putu vraćanja povjerenja u medije.