Posije zaključavanja. „Pandemijski ožiljak“ na balkanskoj omladini

Media for All takmičenje za mlade novinare/ke

Media for All takmičenje za mlade novinare/ke

min read

01-Posije-zaključavanja.-„Pandemijski-ožiljak-na-balkanskoj-omladini.png

Prema Međunarodnoj organizaciji rada, Covid-19 je neproporcionalno uticao na mlade ljude na Balkanu, uzrokujući nezaposlenost, loše obrazovanje i probleme mentalnog zdravlja koji mogu trajati i nakon pandemije. Ovo izaziva duboku zabrinutost s obzirom da su se i prije pandemije mladi na Zapadnom Balkanu već suočavali sa značajnim izazovima u pogledu zapošljavanja i socijalne uključenosti. Ali da li je prekasno da se izbjegne „pandemijski ožiljak“ na mladima? Koja su rješenja za oporavak koji uključuje mlade?

Dan nakon Dana oslobođenja Albanije, koji je godišnji državni praznik, noć 29. novembra 2020. godine, bila je strašna noć za građane albanskog malog grada Librazhd. Jedan mladić je skočio sa petog sprata zgrade pokušavajući da okonča svoj život. Užasna buka i njegovi vrisci šokirali su komšije. Mladić je hitno prevezen u lokalnu bolnicu; zbog višestrukih rana, morao je da bude transportovan u traumatološku bolnicu u Tirani. Dvadesetčetvorogodišnjak sa inicijalima J.S. pao je na ukrasni žbun ispred zgrade, koji mu je spasio život, ali doprinio da ostane paralizovan za cijeli život. U gradu Librazhd nikada se nije desilo ovako nešto. Komšije su se odmah okupile pitajući se što je mogao da bude razlog ovome. Lushka, sredovječna žena iz Librazhda, vrišteći se pitala zašto je to uradio. Rekla je da nije postojao razlog da dječak okonča svoj život.

Iako je u svim lokalnim i nacionalnim medijima ovo objavljeno kao pokušaj samoubistva, policija je to zvanično registrovala kao nesreću. Postojale su dvije različite verzije priče. Razgovarali smo sa njegovom porodicom. Njegovom ocu nije bilo ugodno zbog policijskog izvještaja. U to vrijeme se osjećao loše i prijavio je to kao nesreću zbog kulturnog pritiska i pritiska javnog mnjenja.

Kao da siromaštvo nije bilo dovoljno, tišina i tuga su zadesile porodicu. Televizija je bila isključena jer porodica nije mogla da podnese nikakve zvukove.

Zatekli smo dječaka paralizovanog, kako leži u svom ortopedskom krevetu, nesposoban da govori mnogo. Još uvijek je osjećao jake bolove. Čim je vidio da je neko došao da ga intervjuiše, briznuo je u plač. „Barem sam živ“ – rekao je. Pitali smo ga kako je i šta se dogodilo te noći.

„Nisam se osjećao dobro kada sam ovo uradio. Imao sam svoje lične probleme i krize. Nisam mogao da se otvorim nikome jer bi me svi smatrali ludim. Bio sam psihički bolestan i preplavljen negativnom energijom. Ja sam neprijatelj samom sebi. Nakon što sam ovo uradio, svi su pokušali da me saslušaju, ali sada je prekasno”, završio je razgovor mladić.

Poštovali smo privatnost porodice. Nije mu bilo prijatno da nastavi pa je njegov otac uskočio u razgovor.

„Želim da slučaj mog sina bude poruka za podizanje svijesti i razumijevanje tuđeg bola. To nas čini ljudima. Napravili smo veliku grešku, što mi je moj drugi sin stavio do znanja. Nije trebalo da prijavimo slučaj kao nesreću. Više se ne stidimo da kažemo da je naš sin bio psihički bolestan zbog karantina. Raskinuo je sa svojom djevojkom, nije položio ispite na fakultetu i sjedio je 24 sata zureći u zid; za njega je to bio trenutak slabosti. Osjećam se loše kao otac. Trebalo je da budem bliskiji sa njim i obratim pažnju čak i na njegovo čudno ponašanje. Trebalo je bolje da postupim i da mu kažem da je u redu ako se doživi neuspjeh. Žalim zbog svoje greške. Čak i mi kao roditelji učimo na sopstvenim greškama.“

Ova nesrećna porodica mora da prevaziđe predrasude i govorkanja nakon što se ovo desilo. Mladić koji je prereživio nesreću ne može da izađe napolje jer je izgubio obje noge. Kičmeni stub mu je slomljen, zbog čega će ostati invalid do kraja života. Kao da to nije bilo dovoljno, njegovi roditelji su se morali nositi sa radoznalošću i uvredljivim pitanjima zajednice i susjedstva. Sve što Nazmi, otac mladića, ima da kaže za njih je da ne šire priče o njegovoj tragediji, već da gledaju svoju decu i pokušaju da budu bliski sa njima.

Arjana Novaku, nezaposlena žena koja kod kuće ima muža invalida, govori o teškoj situaciji koja je zadesila zbog pandemije.

„Pandemija je bila veoma teška za moju porodicu i za mene kao ženu, samu, nezaposlenu. Bilo je veoma stresno suočiti se sa ekonomskom krizom i to mi je pogoršalo situaciju jer moram da se brinem i o osobi sa invaliditetom.”

Nisam mogla to da radim, jer sam i ja hronično bolesna. Ovaj stres je uticao i na moju maloljetnu djecu. Ne mogu da ispunjavam njihove potrebe.

Ja sam hranilac porodice. Uputila sam brojne molbe za pomoć, dobijala sam samo prazne riječi, nikakvu podršku. Umorna sam od obilazaka lokalnih institucija u nadi da ću pronaći rješenje, ali to je bilo nemoguće“, zaključuje Arjana.

Jedna od njenih kćerki pokušala je samoubistvo tokom COVID-19. Imala je samoubilačke misli i rekla je da nije srećna u ovom životu.

Njeni drugovi iz odjeljenja su je stalno zlostavljali zbog njene težine. Dobila je mnogo memova koji su je etiketirali. Bilo je čudo da sam ovo otkrila dovoljno rano; Razgovarala sam sa roditeljima tih nasilnika i učiteljicom. Bili su svjesni moje zabrinutosti i odmah su preduzeli korake da njihova djeca bolje shvate posljedice svog ponašanja i izvine se. Sjećam se da je jedan od nasilnika čak i plakao kada je saznao koliko su njegovo ponašanje i njihove užasne riječi uticale na moju kćerku.

Samopovređivanje među tinejdžerima u porastu

Rexhep Shaka, socijalni radnik u opštini Librazhd, kaže da su albanska ruralna područja zanemarena zbog drugih prioriteta. „Nemamo kapaciteta i sredstava. Ja mogu da saslušam i uvijek smo se trudili da im budemo blizu kad su njihove potrebe u pitanju, ali je potrebno više psihologa i psihijatara za rješavanje ovih problema. Neki mladi ljudi su se osjećali zaista sami na svijetu. Tipične radnje uključuju rezanje, grebanje i trganje ili čupanje kože ili kose. Neki ljudi takođe mogu udarati glavom o zid ili udarati predmete ili sebe. Međutim, nije svako samopovređivanje povezano sa samoubistvom. Oslobađanje od samopovređivanja može potrajati godinama; traženje stručnjaka za mentalno zdravlje može pomoći adolescentima da pređu sa samopovređivanja na samopomoć. Ali neće svako biti spreman da odmah prestane, što roditelji moraju imati na umu.”

Na slici: Socijalni radnik grada Librazhd, Rexhep Shaka

Miljana Hasanaj, psiholog iz Ekološkog centra za studije i istraživanje, rješenja za mentalnu bolest mladih vidi u prirodi, a ne u tradicionalnim nastavnim planovima i programima. „Uvijek govorim mladima koji se bore sa određenim stvarima u životu, izađite u prirodu, ona vas nikada neće iznevjeriti. Priroda pruža veliko oslobađanje od stresa i omogućava nam da se udaljimo od stvari koje nam prvenstveno izazivaju stres.

Ministarstvo obrazovanja i sporta u Albaniji treba da istakne ulogu psihologije u školama. Idealno bi bilo da svaka škola ima psihologa. Treba izdvojiti više sredstava za zapošljavanje psihologa. Ponekad je sve što im treba samo neko ko će ih saslušati.”

Novinarski tim sa takmičenja mladih novinara. S desna na lijevo: Amra, Jeta i Arlis.

Različite zemlje, isti problemi

Ako se odvezemo nešto više od 400 kilometara sjeverozapadno, do Bosne i Hercegovine, razumjećemo zašto je to problem koji intenzivno pogađa Zapadni Balkan, te da u ovom slučaju nema velikih “razlika” između zemalja regiona.

Nihad Bojić iz Šerića, BiH, prisjeća se bolnih trenutaka kada je saznao kako je njegov prijatelj izvršio samoubistvo, govoreći nam kolika je zabluda da o samoubistvu ne treba pričati jer se ono na taj način podstiče.

„Za tu užasnu vijest saznao sam od njegovih komšija. Bio je to zaista jedan od najtežih poziva, poražavajuće je saznati da je voljena osoba na takav način napustila ovaj svijet.”

60 ljudi bliskih toj osobi će biti pogođeno njegovim/njenim samoubistvom

Stopa samoubistava u BiH prema World Population Review iznosi 10,9 na 100.000 stanovnika. Zašto moramo ozbiljno i sistematski shvatati slučajeve samoubistva pokazuje i naučno dokazana činjenica koju je s nama podijelila magistar psihologije Vildana Zrnanović-Hasanović. Ona kaže da je iza svake osobe koja izvrši samoubistvo u prosjeku 60 bliskih ljudi „pogođeno” ovom smrću.

Kako ovo tačnije utiče na porodicu i prijatelje, Zrnanović-Hasanović odgovara: „Iako mnogi saosjećaju sa članovima porodice i prijateljima osobe koja je izvršila samoubistvo, oni su često podjednako stigmatizovani i izolovani. Stigmatizacija se odnosi na stav njihove okoline da žrtva i njena porodica i voljeni nisu pružali podršku i nisu mogli da se izbore sa emocionalnim problemima, a osjećaj stigme i stida je prepreka da traže podršku i pomoć od stručnjaka.”

Takođe, Zrnanović-Hasanović potvrđuje da su porodica i prijatelji često u visokom riziku od suicidnih misli i pokušaja samoubistva:

„Studija koju je sproveo Pitman (2016), a koja je ispitivala 3.432 mlade osobe koje su izgubile bliskog prijatelja ili člana porodice zbog samoubistva, pokazala je da je veća vjerovatnoća da će oni pokušati samoubistvo nego ljudi koji su izgubili blisku osobu zbog nekog drugog prirodnog uzroka. Posljedica je ista bez obzira da li su oni bili porodica ili prijatelji žrtve.”

Na sreću, u krugu prijatelja Bojićeve, ističe se potreba za sadržajnim razgovorima i međusobnom podrškom nakon gubitka prijatelja.

„Intenzivnije razgovaramo o onome što brine svakog pojedinačno. Svako nosi svoj krst i pomoći nekome da lakše podnese teret krsta je najiskonskiji izraz čovječnosti kao takve“, završava Nihad.

Povratak u školu uz postpandemijske mjere.

Suočena s gubitkom jednog svog studenta sredinom ove godine, dr Omerdić, sa Pravnog fakulteta Univerziteta u Tuzli, intenzivno radi na uvođenju promjena u sistem u kome ostvaruje svoj radni angažman.

„Studenti sa kojima sam imala priliku da se družim prije pandemije, koji su pohađali predavanja na fakultetu, kada ih nakon nekog vremena vidim, primjećuju se određene promjene.”

Da li profesori treba da reaguju u slučaju primjetnih promjena psihičkog stanja svojih studenata? Prof. Omerdić objašnjava: „Privatnost i pravo na porodični život uvijek treba štititi, ali istovremeno postoji obaveza da na neki način reagujete ako znate da postoje određena ponašanja i radnje suprotne važećim normama.“ Koliko je važno raditi na polju mentalnog zdravlja za dobrobit studenata u okviru akademske zajednice i kako prof. Omerdić vidi promjene kod studenata tokom pandemije, poslušajte u video zapisu ispod.

Intervju sa dr DŽENETOM OMERDIĆ

Nazovite „Liniju života“, neko će vas uvijek saslušati.

U nedostatku sistemskog rješenja u Albaniji i Bosni i Hercegovini koje bi doprinijelo prevenciji samoubistava među mladima, jedan primjer sa Kosova ipak pruža nadu.

Kada se pojavila pandemija COVID-19, osnovan je call centar za mlade ljude koji su imali psihičkih problema. „Ponekad, sve što treba da uradimo je da prekinemo tišinu kako bismo shvatili koliko je naša priča povezana sa drugima. Za one koji se osjećaju usamljeno! Za one koji se osjećaju nemoćno! I one koji su umorni! Nisi sam! Zajedno liječimo. Samo razgovaraj i prekini tišinu, pozovi „Linja Jetës” i otvori prozore svoje depresije na 0800 12345.” Ovo je snažna poruka koju je prenijela jedna od poznatih pop zvijezda na Kosovu na svom YouTube videu sa 29 miliona pregleda. Kampanja se masovno proširila među poznatim ljudima i imala je veliki uspjeh.

Postoji nada.

Ovaj call centar je pomogao ljudima koji su telefonirali i podijelili svoje probleme i imali suicidne misli. Na drugoj strani telefonske linije se nalaze dobro obučeni profesionalci pod nadzorom psihologa, koji ih bezuslovno sluša, ne otkrivajući identitet osobe koja je uputila telefonski poziv.

Direktor ovog S.O.S. call-centra Bind Skeja je za Inicijativu mladih novinara, na osnovu istraživanja poziva, rekao da je pandemija ozbiljno uticala na zdravlje mladih s Kosova, ali ne samo na njih. Skeja pokazuje da otkako je ova linija otvorena, gotovo nijedan dan ne prođe bez poziva.

Na slici iznad, Bind Skeja, direktor call centra „Linja e Jetës”.

„Rijetko se dešava da nema poziva. Imamo 4 – 10 poziva dnevno. Garantujemo im anonimnost kako bismo zadobili njihovo povjerenje. Veoma smo pažljivi kada je u pitanju naš imidž. Skoro dvije godine radimo na pridobijanju povjerenja javnosti. To je konstantni rad jer je i dalje u pitanju borba sa stigmom koju ti ljudi proživljavaju.”

S obzirom da je Skeja psiholog, on ima mišljenje o uticaju pandemije, posebno na mlade ljude. Ona je stvorila ogromnu prazninu koju će biti teško popuniti tokom vremena, posebno za one ljude koji su već bili zatvoreni u sebe. Na Kosovu je to problem jer nemamo istraživanja koja to odražavaju, ali to je poziv da se 2022. počne više podizati svijest institucija, da se ulaže u aktivnosti, znanje i obuku o mentalnom zdravlju, nastavlja Skeja.

On osuđuje kosovske institucije što pitanje mentalnog zdravlja nisu ozbiljno shvatile. „Ovo pitanje se nije ozbiljno shvatalo ni nakon pandemije, ni prije, počevši od nedostatka psihologa u školama. Centar za mentalno zdravlje u Prištini je preopterećen, u centrima porodične medicine nema psihologa. Ulaganja su veoma mala, a samo 3% državnog budžeta za zdravstvo se izdvaja za mentalno zdravlje, završava direktor Linja e Jetës.

Mladi podržavaju mlade

Oni koji direktno razgovaraju sa mladim ljudima koji zovu su volonteri, a jedna od njih je Lirigzona Rrustemi za koju je ovaj posao veoma važan. Ovo je njena priča:

Video zapis intervjua Lirigzone.

Statistički podaci koje nam je dostavila Policija Kosova pokazuju da je broj samoubistava i pokušaja samoubistva bio veći u 2020. i 2021. godini u odnosu na prethodne godine.

Godina

Broj pokušaja samoubistva

Broj izvršenih samoubistava

201910131
202011140
202114234

Za direktora Udruženja psihologa Kosova, Naima Telakua, pandemija i svi problemi koji su je pratili su možda naveli ljude da pomisle na samoubistvo.

Na slici, Naim Telaku, predsjednik Udruženja psihologa Kosova tokom intervjua sa novinarkom Jetom.

Telaku kaže da je pandemija iz više razloga uticala na mentalno zdravlje mladih ljudi danas, a to će imati posljedice i u budućnosti.

Mladi su bili jedna od najranjivijih ciljnih grupa pogođenih pandemijom.

„Pandemija Covid-19 negativno je uticala na mentalno zdravlje stanovništva u cjelini, ali su neke grupe bile više pogođene. Kod mladih ljudi, pored navedenih posljedica, uočene su i tegobe opsesivne prirode, praćene povećanjem količine konzumirane hrane, alkohola i droga u funkciji upravljanja visokim nivoima stresa. Za mlade koji su dio obrazovnog procesa, pandemija ima brojne negativne posljedice indirektno zbog odvojenosti od obrazovnog procesa. Ove posljedice mogu biti dugoročne, što se može udružiti sa negativnim posljedicama preventivnih i izolacionih mjera i štetiti mentalnom zdravlju mladih ljudi u narednih nekoliko godina.”

Sada se možda nazire kraj pandemije. Ali njene posljedice na mlade će trajati i dalje. Nedostaci u odgovoru institucija i nacionalnih vlada pokazuju da su sada potrebne dodatne mjere politike za rješavanje dugoročnih posljedica pandemije na obrazovanje, rad i mentalno zdravlje mladih. Tri oblasti: gubitak obrazovanja, ekonomski gubitak i loše mentalno zdravlje, sada predstavljaju dugoročni ‘pandemijski ožiljak’ na mladim ljudima. Ovo može pratiti mlade ljude do kraja života i zahtijeva od vlada i institucija da djeluju danas kako bi omogućili oporavak koji uključuje mlade, kaže se u izvještaju Evropskog foruma mladih.

Ako ste mlada osoba koja se trenutno bori sa problemima, slobodno pozovite ove brojeve. Neko će biti tu da vas sasluša.

AlbanijaAlbanska nacionalna linija za pomoć djeci, 116 111

Bosna i Hercegovina “Vive žene”, +387 35 226 819 

Kosovo – Linja e Jetës, Call centar za prevenciju samoubistva, 0800 12345

Arlis Alikaj je izvijestio iz Albanije

Amra Avdić je izvijestila iz Bosne i Hercegovine

Jeta Selmanaj je izvijestila sa Kosova

About the author:

Media for All takmičenje za mlade novinare/ke

Dvanaest timova od tri mlada novinara/ke iz najmanje dvije različite zemlje Zapadnog Balkana radilo je tokom osam sedmica, uz podršku iskusnih mentora/ica, na regionalnim pričama fokusiranim na mlade. Ova priča je nastala u okviru Media for All programa koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Sadržaj i izraženi stavovi su isključiva odgovornost autora/ica.

Author

  • Media for All takmičenje za mlade novinare/ke

    Dvanaest timova od tri mlada novinara/ke iz najmanje dvije različite zemlje Zapadnog Balkana radilo je tokom osam sedmica, uz podršku iskusnih mentora/ica, na regionalnim pričama fokusiranim na mlade. Ova priča je nastala u okviru Media for All programa koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva. Sadržaj i izraženi stavovi su isključiva odgovornost autora/ica.

Related articles:

Top stories from Journalift:

Capacity-building-as-a-necessary-investment-for-media-outlets
Post Author
Izgradnja kapaciteta (IK/CB), definisana kao proces razvoja i jačanja veština, instikta, sposobnosti, procesa i resursa koji su potrebni organizacijama i zajednicama da prežive, prilagode se i napreduju u svetu koji se brzo menja, jedan je od ključnih alata koji Thomson fondacija (TF) koristi, zajedno sa mentorstvom i grantovima, za podršku medijima u projektu Media for All (MfA). Tokom početne

Teme:

Poslednji Članci:

Izgradnja kapaciteta kao neophodna investicija za medijske organizacije
Izgradnja kapaciteta (IK/CB), definisana kao proces razvoja i jačanja veština, instikta, sposobnosti, procesa i resursa koji su potrebni organizacijama i
Uloga medijskih organizacija u podršci medijskoj pismenosti
Medijska i informaciona pismenost (MIP) je od suštinskog značaja zarazvijanje sposobnosti građana da kritički razmišljaju i mudro klikću. Kako UNESCO
Izbegavanje vesti u porastu, poverenje u vesti opada – ključni uvidi iz Izveštaja o digitalnim vestima za 2022.
Mediji su odigrali odlučujuću ulogu u izveštavanju o pandemiji COVID-19 i ruskom ratu u Ukrajini. Međutim, u poslednje vreme ljudi
Sloboda od kažnjavanja
Nekažnjivost, n.: izuzeće ili sloboda od kazne, štete ili gubitka Primer: nekažnjeno su kršeni zakoni Izvor: Merriam Webster dictionary Međunarodni