Preispitivanje strategija održivosti za male nezavisne medije na Zapadnom Balkanu

Tarik Jusić

Tarik Jusić

Post Author

min read

RETHINKING-SUSTAINABILITY-STRATEGIES-FOR-SMALL-INDEPENDENT-MEDIA

Donatori i međunarodne agencije za implementaciju imali su presudnu ulogu u podršci razvoju nezavisnih medija na području zapadnog Balkana – medija čije su uredničke politike slobodne od institucionalnih, poslovnih ili političkih uticaja. To su uglavnom male klasične medijske kuće, kao što su lokalne ili regionalne radio i TV stanice, ali i različiti tematski specijalizovani online portali koje vode komercijalne kompanije ili organizacije civilnog društva (na sve njih ovdje referiramo kao na nezavisne medije). Oni obavljaju važnu funkciju javnog servisa tako što pružaju sadržaje koji često nedostaju u tzv „mainstream“ medijima: uravnotežene informacije, obrazovni programi, pokrivanje tema iz oblasti ljudskih prava, ili sadržaji koji se odnose na kulturne i druge potrebe marginaliziranih grupa. Iako su postignuti važni rezultati, postoje kritički glasovi koji dovode u pitanje koliko su takvi poduhvati održivi kad se donatori povuku ili promijene prioritete. Brojni primjeri nezavisnih medija koji se ugase, postanu pretjerano komercijalizovani, ili postanu bliski s nekom političkom partijom nakon što donatorski novac presuši, idu u prilog takvoj kritici.

Prema tome, i konsultanti i donatori vide komercijalizaciju usluga i diverzifikaciju kao nešto što je udaljeno od donatorske finansijske pomoći kao glavne strategije koju treba pratiti. Standardni skup preporuka uključuje, imenujmo ih samo nekoliko, uvođenje novih komercijalnih usluga; naplaćivanje korisnicima „premium“ sadržaja; diverzifikovanje u povezana poslovanja kao što su odnosi s javnošću i marketing; ili razvijanje raznih strategija angažmana publike, kao što je „crowdfunding“, kako bi se monetizovala misija, usluge ili sadržaj.

Međutim, nezavisni mediji se često i dalje oslanjaju na donatorske grantove kako bi svojoj publici isporučili sadržaj. Pokušaji da se suštinski udalje of donatorske pomoći su često neuspješni. Razlozi su mnogi:

  • Medijska tržišta su mala i prezasićena, što ograničava pristup komercijalnim prihodima. Osim toga, mali lokalni i regionalni mediji su uglavnom izvan radara oglašivača i reklamnih agencija.
  • Mediji i izvori prihoda od reklama često su jako politizovani i kreću se unutar zadanih interesa. Nezavisni mediji se ne takmiče pod jednakim uslovima, već na raštrkanom tržištu koje favorizuje one koje imaju jaku finansijsku i političku  podršku. Na takvom tržištu, komercijalni uspjeh uslovljen je posebnim zahtjevima i ograničenjima i može biti u suprotnosti s misijom koju medijska kuća nastoji ostvariti. 
  • Nezavisni mediji često se obraćaju manjem broju ljudi koji mogu biti vrlo osjetljivi na cijene i nerado plaćati medijske sadržaje ili donirati za njih, iako bi publika mogla cijeniti lokalizovane sadržaje. To može biti zato što publika ima brojne mogućnosti da pristupi sličnim vrstama sadržaja besplatno ili jednostavno nije u mogućnosti da to priušti zbog teških finansijskih okolnosti. Neki primjeri iz svijeta pokazuju da bi modeli finansiranja zasnovani na članstvu mogli funkcionisati, ali da je motivacija za većinu članova koji plaćaju često filantropija. Ilustrativno je iskustvo Pabla Isaze, izvršnog direktora kolumbijske političke news web stranice La Silla Vacía, koji objašnjava: “Ljudi ne plaćaju da imaju pristup većem broju informacija ili novim informacijama nego da informacije budu dostupne svima u Kolumbiji.” (citirano u Oliveru 2021.)
  • Konačno, manjim nezavisnim medijima, po pravilu, značajno nedostaje raspoložive „in-house“ ekspertize, infrastrukture, i investicionih kapaciteta, što ograničava šanse za uspješnu komercijalizaciju. Ulaženje u nove komercijalne aktivnosti bi moglo oduzeti resurse od osnovnih operacija, na štetu misije organizacije. 

Pokušaj postizanja komercijalne održivosti a da se pri tome zadrži urednička nezavisnost u takvim uslovima je često kontradiktoran. Stoga nije iznenađujuće da uprkos naporima nezavisnih medija, donatorska sredstva izgleda da su njihova najbolja opklada. Projektni grantovi predstavljaju prijeko potreban korektor nepravednoj konkurenciji i tržišnim ograničenjima, te pružaju barem neku naknadu za nedostatak resursa i nepostojanje državne podrške onome što su u suštini javne usluge koje se teško mogu komercijalizovati.

Stoga je vjerovatnije da će se njihova finansijska održivost ostvariti u okviru hibridnog poslovnog modela koji se oslanja na donatorska sredstva, s nekim komponentama komercijalnih prihoda, ali ne kao zamjena, već kao dodatak donatorskim sredstvima. Takvi poslovni modeli moraju uspostaviti pametnu ravnotežu između finansiranja donatora i komercijalnih prihoda koji osiguravaju finansijsku održivost i otpornost, uz omogućavanje organizacijama da zadrže svoju uredničku nezavisnost i ostanu vjerni svojoj misiji i programskoj orijentaciji. 

Pod finansijskom održivosti se ovdje smatra kapacitet organizacije da osigura kontinuirani tok prihoda koji joj omogućava da pruži usluge svojim korisnicima/cama, istovremeno ispunjavajući svoju organizacionu misiju u dugoročnoj perspektivi. Ovaj tekst razmatra neke izazove i mogućnosti za postizanje finansijske održivosti kroz hibridni poslovni model. Iako se prepoznaje važnost strategija komercijalizacije za postizanje takve finansijske održivosti, tekst se prvenstveno fokusira na donatorsku stranu finansiranja takvog modela.     

Priroda poslovnog modela fokusiranog na donatore

Priroda poslovnog modela fokusiranog na donatore

Organizacije koje su neprofitne i koje finansiraju donatori se često doživljavaju kao ne-tržišne organizacije od strane praktikanata, konsultanata, pa čak i donatora (vidi Hersberger-Langloh 2019). Zato se smatra da se finansijska održivost ne može ostvariti ako i dalje ovise od donatorskih grantova. Tako gledano, za korisničke organizacije se smatra da nemaju „poslovni način razmišljanja“, dok se donatorska sredstva shvataju kao privremena i nepredvidiva, i stoga neodrživ izvor finansijske održivosti.

Međutim, nezavisni mediji koji se pouzdaju u donatorsku podršku moraju se posmatrati kao tržišno orijentisane organizacije koje imaju „poslovni način razmišljanja“ – samo što su drugačije od profitno orijentisanih kompanija (Hersberger-Langloh 2019). Kako bi se inače objasnila činjenica da toliko neprofitnih organizacija, uključujući mnoge nezavisne medije na zapadnom Balkanu, uspješno razvijaju i održavaju svoje aktivnosti decenijama, prije svega kroz donatorske grantove? Njihov poslovni model je usmjeren na programe međunarodne pomoći koji podržavaju demokratizaciju, ljudska prava, civilno društvo, i medije, što je ogromno tržište koje je u proteklih trideset godina raslo u obimu i raspoloživim količinama sredstava. Na primjer, razne američke državne agencije godišnje ulažu više od 2 milijarde američkih dolara putem stranih fondova pomoći za aktivnosti promocije demokratije (Congressional Research Service 2019; o sredstvima EU, vidi na primjer: Godfrey & Youngs 2019), dok sveukupna globalna pomoć za demokraciju premašuje 10 milijardi dolara (Carothers 2015). To je takođe visoko konkurentno tržište, kako među korisnicima koji traže sredstva, tako i među donatorima koji traže organizacije za podršku, te na taj način traže određeni skup vještina, resursa i strategija za uspjeh. Stoga ne iznenađuje da nezavisni neprofitni mediji još uvijek mogu biti, a često i jesu, finansijski održivi (vidi na primjer: Breiner 2021).

Relevantna literatura o neprofitnim organizacijama prepoznaje ih kao tržišne organizacije. One djeluju u okviru takozvanih „dvostranih tržišta“ ili kao „dvostrane platforme“ a njihova strategija finansijske održivosti trebala bi se usredotočiti na to kako uspjeti na takvom tržištu (vidi Hersberger-Langloh 2019).  

Dvostrana tržišta postoje kada postoji posrednička platforma koja olakšava interakcije između različitih grupa na tržištu, kojima je jeftinija interakcija preko takvog posrednika od direktne. Dvostrane platforme naplaćuju svaku stranu takve interakcije, pošto članovi obje grupe imaju koristi od postojanja druge grupe i od interakcije koju olakšava platforma. Tipični primjeri dvostranih tržišta su kompanije za kreditne kartice (povezivanje potrošača i trgovaca na malo); agencije za nekretnine (povezivanje kupaca nekretnina i prodavaca); i agencije za zapošljavanje (koje povezuju poslodavce i tražitelje posla), da ih navedemo samo nekoliko. U mnogim slučajevima, jedna strana tržišta je vrlo osjetljiva na cijene, a njeno se korištenje platforme subvencionira prihodom koji se ostvaruje na drugoj strani tržišta. Dakle, često je najveći izazov formiranje cijene usluga. Tipični primjeri su društveni mediji kao što su Facebook ili Twitter, kao i klasične medijske kuće (kroz povezivanje oglašivača i potrošača), koji nude besplatan ili smanjen pristup sadržaju za korisnike uz subvencioniranje putem prihoda od oglašivača (vidi naprimjer: Hersberger-Langloh 2019; također vidi Eisenmann i drugi 2006).

Nezavisni mediji koji se finansiraju iz grantova ispunjavaju karakteristike dvostranih tržišnih platformi. Na jednoj strani tržišta su donatori, a na drugoj strani su konzumenti medijskih usluga i proizvoda – publika.

Donatori ulažu u nezavisne medije kako bi postigli društveni uticaj u skladu sa svojom misijom i vizijom (kao što su: ublažavanje siromaštva, promicanje ljudskih prava, demokratizacija, itd.). Na neki način, donatori se ne razlikuju od klasičnih oglašivača: ulažu u medije kako bi nešto promovisali ciljanoj publici. Dok oglašivači plaćaju medije za promociju proizvoda ili usluge i podstiču kupovne navike, donatori daju grantove za promociju ideja i ponašanja koja bi mogla dovesti do društvenih promjena. Osim postizanja društvenog uticaja, donatori uživaju dodatne pogodnosti od medija koje finansiraju, kao što su: poreske olakšice; povećana efikasnost njihovih programa i projekata; i povećan kredibilitet koji dolazi sa uspješnom implementacijom projekta. Donatori imaju koristi i od direktnog mrežnog efekta (da imaju što više korisnika – npr., drugih donatora – na vlastitoj strani tržišta), s obzirom na to da ako što više donatora podržava iste medijske kuće, to je manji rizik od takve investicije, povećava se i trošak dobijanja informacija o pouzdanosti korisnika, a povećavaju se i šanse za povećan uticaj kombinovanih sredstava. Prema tome, donatori se nastoje grupisati oko istih korisničkih organizacija (Hersberger-Langloh 2019; Eisenmann i drugi 2006). U isto vrijeme, donatori vole „kupovati okolo“, i s lakoćom se prebacuju na druge korisničke organizacije kako bi se umanjio rizik ili povećao uticaj. U konačnici, donatori imaju koristi od efekta indirektne mreže (imajući najveću moguću medijsku publiku na drugoj strani tržišta), jer što je publika korisnika medija veća, veći je doseg njihovih programa društvenog uticaja, a potencijalno će biti i veći efekti i bolji rezultati njihovih programa i projekata. 

Na drugoj strani tržišta, publika ima koristi od raznih medijskih sadržaja, pouzdanih informacija, ili pristupa obrazovnim mogućnostima. U većini slučajeva, takve usluge i proizvodi se nude besplatno ili su u značajnoj subvencionirani putem grantova koji se daju medijima. To je zato što će krajnji korisnici vjerovatno biti jako svjesni cijena i vjerojatno ne bi bili zainteresovani platiti za takve usluge, bilo zato što si to ne mogu priuštiti, ili zato što postoje i druge, jeftinije alternative za izabrati. Publika također ima koristi od direktnog mrežnog efekta, jer uvećanje publike povećava mogućnosti za učešće zajednice, izgradnju identiteta, i druge mogućnosti zabave kroz angažman s drugim članovima publike. Publika se tako okuplja oko onih davatelja usluga koji osiguravaju najveći direktni mrežni efekat. Što se tiče efekta indirektne mreže, publika nezavisnih medija ima koristi od povećanog broja donatora s druge strane tržišta, budući da to znači više sredstava za više usluga i proizvoda koji će biti ponuđeni besplatno ili po subvencioniranoj stopi. 

Na dvostranom tržištu nezavisni mediji imaju koristi od donatora i agencije za implementaciju direktno dobijanjem sredstava i kredibiliteta. Oni imaju koristi od povećanog broja i angažmana publike dobijajući legitimnost i u očima donatora i krajnjih korisnika. Uvećanje publike rezultira povećanjem konkurentnosti unutar donatorskog tržišta, te medijska kuća može da plasira svoje kapacitete da dosegne veći broj relevantnih krajnih korisnika kao privlačan prijedlog za donatore koji teže postizanju društvenog uticaja na što većem nivou. Na kraju, nezavisni mediji imaju koristi i od povećanog broja donatora i uvećane veličine publike u smislu veće otpornosti u suočavanju s potencijalnim vanjskim pritiscima političkih i poslovnih interesa. Grafikon 1 sumira pogodnosti svih uključenih aktera na dvostranom tržištu koje finansira donator.

Benefits-for-donors.
Grafikon 1: Model nezavisnih medija finansiranih od donatora kao dvostranih platformi (bazirano na: Hersberger-Langloh, 2019).

Ka finansijskoj održivosti unutar dvostranih tržišta donatora

S obzirom na prirodu biznisa koji posluju na dvostranim tržištima, i na granice sa kojima se mali nezavisni mediji suočavaju u tranzicijskim društvima, finansijska održivost je složen zadatak.

Za nezavisne medije koji posluju unutar dvostranih tržišta koje finansiraju donatori, finansijska održivost bi trebalo da obuhvati barem sljedeće komponente: diverzifikovanje izvora finansiranja kako se ne bi zavisilo samo od jednog ili nekoliko donatora; osiguravanje perspektiva za dugoročno finansiranje; i stvaranje rezervi za omogućavanje rada u kriznim vremenima.

To se može postići samo razumijevanjem toga gdje i kako se stvara vrijednost za donatore kao glavne klijente koji plaćaju unutar takvih tržišta.

Na osnovu objašnjenja iz prethodnog dijela možemo identifikovati najmanje četiri osnovne strategije za stvaranje vrijednosti iz perspektive donatora: (1) Osiguranje dosega donatora ka ciljnim grupama kako bi se olakšao uticaj njihovih programa i projekata; (2) Eliminacija troškova informacija za donatore; (3) Obezbjeđivanje povrata ulaganja za donatore u smislu rezultata i sveukupne provedbe projekata; i (4) Promocija brenda i aktivnosti donatora. Svaka od ovih strategija je razrađena u nastavku teksta.

Osiguranje dosega ka ciljnim grupama: Svakako, najveća vrijednost za donatore je ako medijska kuća može djelovati kao platforma koja ih povezuje s dobro ciljanom relevantnom publikom značajne veličine. To znači imati rastuću i angažovanu publiku koja je dobro shvaćena od strane medijske kuće koja poštuje njihova očekivanja, osjetljivost na cijenu, komunikacijske navike, vrijednosti, norme, uvjerenja i ponašanja. Jako često, malim medijskim kućama mogu nedostajati dublja znanja o njihovoj publici zbog nedostatka unutrašnjih kapaciteta i ograničenih resursa za istraživanje publike. Strategije za angažman s publikom putem online medija, te obim alata za prikupljanje podataka, pružaju priliku za značajna poboljšanja opsega i dubine dosega publike. U središtu takve strategije je razvoj sofisticirane „in-house“ ekspertize i kapaciteta za angažman publike i prikupljanje i obradu podataka o publici. Imati rastuću i angažovanu publiku čije su potrebe dobro shvaćene pruža veliku prednost pri traženju donatorskih sredstava.

Eliminacija troškova informacija kroz brendiranje i transparentnost

Eliminacija troškova informacija kroz brendiranje i transparentnost: Osim što pomaže u dosezanju publike, strategija stvaranja vrijednosti mora se usredotočiti na izgradnju povjerenja smanjenjem troškova informacija za donatore kada je riječ o cijenama, rezultatima i drugim ključnim aspektima organizacijske izvedbe. To je od suštinske važnosti za osiguravanje dugoročnog angažmana donatora i diverzifikaciju izvora finansiranja. Postizanje toga zahtijeva sofisticiranu dugoročnu strategiju brendiranja koja počiva na proaktivnoj transparentnosti i kontinuiranoj komunikaciji s donatorima, a ne na povremenoj ad-hoc interakciji tokom prijavljivanja na grantove i izvještavanje. Pregled od 20 primjera održivog kvalitetnog novinarstva iz zapadne i istočne Evrope, Latinske Amerike i SAD-a, koje su proveli James Brainer i kolege sa Univerziteta u Navari u Španiji, utvrdio je da postoji pet karakteristika koje su zajedničke za sve ove medijske organizacije, koje čine jezgru njihove strategije brendinga:

  • Oni djeluju na principima nezavisnosti i kredibiliteta, što je podržano transparentnošću informacija o vlasništvu, investitorima, dioničarima, donatorima, sponzorima, finansijskim performansama, te načinima na koje rade tokom produkcije priča.
  • Svi naglašavaju potrebe i probleme svojih korisnika kao primarni fokus, a polovina ne prihvata nikakvo reklamiranje.
  • Oni su prije svega digitalni medij koji koristi sofisticirane strategije za angažovanje korisnika kroz multimedijalne formate i preko društvenih medija, kontinuirano podržavajući kontekstualne informacije i linkove na originalne izvore zajedno s pričama.
  • Većinu njih vode iskusni novinari koji koriste svoju reputaciju i kredibilitet da privuku investitore, donatore, uposlenike i publiku.
  • I često pokušavaju da angažuju korisnike kada traže ideje za priče, podržavajući publiku da pomogne u prikupljanju informacija kroz zajedničke grupne napore (Breiner 2021).

Obezbjeđivanje povrata investicija: Medijska kuća bi trebala biti u mogućnosti da isporuči ono što je obećala da će učiniti u projektnim prijedlozima u smislu vrijednosti za uloženi novac. To zahtijeva robusne kapacitete implementacije projekata i neophodnu stručnost, koja se mora kontinuirano i strateški poboljšavati. Drugi komplementarni pristup je izgradnja strateških partnerstava sa sličnim medijima, organizacijama civilnog društva, firmama i tehnološkim partnerima. Imati takav pristup pomaže u rješenju problema ograničenih „in-house“ resursa i tematske ekspertize tako što će se uključiti u kapacitete šireg eko-sistema partnerskih organizacija, uz pojačavanje efekata projektnih aktivnosti. Međutim, to također zahtijeva razvoj „in-house“ kapaciteta za umrežavanje, izgradnju partnersva, pregovaranje i upravljanje složenim kolaborativnim projektima. Osim proširenja organizacionih kapaciteta, takva partnerstva bi također mogla proširiti doseg publike i omogućiti pristup dodatnim mogućnostima finansiranja koje bi inače bile izvan dohvata pojedinačne medijske kuće.

Promocija: Sve navedeno poziva na strateški pristup promociji. Medijske kuće trebale bi poduzeti održive i sveobuhvatne promotivne napore koji bi pojačali svoj brend među ključnim investitorima, istovremeno promovišući rezultate realizovane uz pomoć sredstava dobijenih od donatora i agencija za implementaciju.

Takve strategije bi mogle rezultirati složenim mrežnim efektom, gdje mnogi donatori i agencije za implementaciju gravitirati prema onim organizacijama koje nude najveću vrijednost u zamjenu za njihovu podršku. Tabela 1 koju vidite ispod sažima ove četiri osnovne strategije i nabraja neke od ključnih taktika koje treba rasporediti:

Strategije stvaranja vrijednosti ka donatorima i agencijama za implementacijuTaktika
Osiguranje dosega do ciljnih grupa
  • Angažman publike i rast
  • Prikupljanje podataka i analiza o karakteristikama publike
Eliminisanje troškova informacija kroz brendiranje i transparentnost
  • Proaktivna transparentnost u vezi s organizacionim performansama, troškovima, ekspertizom i publikom, kroz davanje sveobuhvatnih informacija, uključujući – ali ne ograničavajući se na –  nezavisne godišnje revizije
  • Implementacija strategija brendiranja oko koncepta kao što su, na primjer, nezavisnost, kredibilitet, transparentnost, stručnost, tehnološka sofisticiranost i angažman korisnika
Obezbjeđivanje povrata investicija za donatore i agencije za implementaciju
  • Razvijanje robusnog kapaciteta upravljanja projektom
  • Osiguranje šireg dosega i stručnosti kroz partnerstva s istomišljeničkim medijskim kućama, organizacijama civilnog društva i drugim organizacijama
  • Osiguravanje održivosti rezultata projekata kroz diverzifikaciju izvora finansiranja i testiranja i implementaciju različitih modaliteta monetizacije koji bi mogli osigurati kontinuitet aktivnosti i rezultata projekata podržanih od donatora nakon završetka određenog granta
Promocija– Strateški pristup promociji svih aktivnosti, uključujući sveobuhvatnu i održivu promociju pojedinačnih projekata i podršku donatora tih projekata
Tabela 1. Strategije i taktike stvaranja vrijednosti
Ka strategijama održivosti za nezavisne medije

Ka strategijama održivosti za nezavisne medije

Postoje razne komplementarne strategije koje se mogu koristiti kako bi se osigurala diverzifikacija izvora finansiranja potrebna za finansijsku održivost, a da se pri tome zadrži urednička nezavisnost nezavisnih medija. Međutim, čak i u najboljim scenarijima, gdje je organizacija osigurala finansijski održive operacije kroz razne donatorske grantove, savjetuje se da je potrebno da se uvjere da su izvori financiranja što raznovrsniji, uključujući komercijalne prihode. Poslovni model bi trebao biti orijentisan ka stvaranju nekih prihoda izvan donatorskih grantova, ne nužno kao zamjena, već kao način za stvaranje ušteda za strateška ulaganja u unutrašnje kapacitete, kao što su oprema i razvoj novih vještina, kao i da imaju finansijske rezerve za vrijeme krize. To je od suštinske važnosti, jer donatorska sredstva možda neće biti prikladna za njih zbog njihovih budžetskih ograničenja i relativno kratkog trajanja. Štoviše, sami donatori mogli bi biti uzrok finansijske nestabilnosti za svoje korisnike, jer mogu iznenada promijeniti svoje prioritete zbog promjene vodstva ili drugih političkih ili ekonomskih razloga koji su izvan kontrole pojedinačnih organizacija.      

Ipak, pokušaji diverzifikacije sredstava donatora putem komercijalnih ponuda moraju se realizovati pažljivo kako se ne bi potkopao postojeći poslovni model.

To bi se moglo dogoditi, na primjer, ako se resursi preusmjere iz suštinski važnih procesa; ako se previše napora uloži u neodržive komercijalne prijedloge; ili ako predložena strategija monetizacije zanemari prirodu publike ili tržišta, što može rezultirati gubitkom publike ili ugroziti nezavisnost medijske publike. To što određene strategije komercijalizacije funkcionišu u drugim kontekstima, ili u mainstream komercijalnim medijima koji se obraćaju velikoj publici, ne znači da će isti pristupi biti uspješni u drugoj zemlji ili u malim medijima koji žele zadržati svoju uredničku nezavisnost, dok obavljaju funkciju javnog servisa za zajednicu.

Priroda dvostranih tržišta i iskustvo od preko tri decenije razvoja nezavisnih medija koji se finansiraju kroz donatorsku pomoć na zapadnom Balkanu ukazuju na to da je strategiju finansijske održivosti najbolje kreirati unutar hibridnog poslovnog modela. Takav poslovni model mora biti izgrađen na robusnoj strategiji diverzifikacije donatorske finansijske pomoći, u kombinaciji sa ulaženjem u komercijalne izvore prihoda bez ugrožavanja uređivačke nezavisnosti. Radi se o delikatnom balansiranju, ali s obzirom na tržišna prava za normalno funkcioniranje nezavisnih medija, čini se da je to najbolji izbor da se postigne finansijska održivost, a da se ostane odan programnoj orijentaciji.

About the author:

Tarik Jusić

Dr Tarik Jusić, koji je takođe i magistar poslovne administracije (MBA), u posljednje dvije decenije bio je angažovan na implementaciji različitih projekata i programa za razvoj medija na prostoru zapadnog Balkana. Osim što je radio na istraživanjima politika i implementaciji projekata, posebno u sferi međunarodne pomoći medijima, Tarik je bio angažovan na brojnim konsultantskim projektima, prvenstveno se fokusirajući na pitanja razvoja strateškog planiranja i kapaciteta strateške komunikacije u javnim institucijama, medijskim organizacijama i organizacijama civilnog društva. Bio je programski direktor u Mediacentru Sarajevo (2002.-2011.) i generalni direktor Centra za društvena istraživanja Analitika iz Sarajeva (2010.-2020.). Od 2019. godine, Tarik radi kao predavač i osoba je koja garantuje za kvalitet studijskog programa na Fakultetu za komunikacije i medije Univerziteta u New Yorku u Pragu, Češka Republika.
Post Author

Author

  • Tarik Jusić

    Dr Tarik Jusić, koji je takođe i magistar poslovne administracije (MBA), u posljednje dvije decenije bio je angažovan na implementaciji različitih projekata i programa za razvoj medija na prostoru zapadnog Balkana. Osim što je radio na istraživanjima politika i implementaciji projekata, posebno u sferi međunarodne pomoći medijima, Tarik je bio angažovan na brojnim konsultantskim projektima, prvenstveno se fokusirajući na pitanja razvoja strateškog planiranja i kapaciteta strateške komunikacije u javnim institucijama, medijskim organizacijama i organizacijama civilnog društva. Bio je programski direktor u Mediacentru Sarajevo (2002.-2011.) i generalni direktor Centra za društvena istraživanja Analitika iz Sarajeva (2010.-2020.). Od 2019. godine, Tarik radi kao predavač i osoba je koja garantuje za kvalitet studijskog programa na Fakultetu za komunikacije i medije Univerziteta u New Yorku u Pragu, Češka Republika.

Related articles:

Top stories from Journalift:

Capacity-building-as-a-necessary-investment-for-media-outlets
Post Author
Izgradnja kapaciteta (IK/CB), definisana kao proces razvoja i jačanja veština, instikta, sposobnosti, procesa i resursa koji su potrebni organizacijama i zajednicama da prežive, prilagode se i napreduju u svetu koji se brzo menja, jedan je od ključnih alata koji Thomson fondacija (TF) koristi, zajedno sa mentorstvom i grantovima, za podršku medijima u projektu Media for All (MfA). Tokom početne

Teme:

Poslednji Članci:

Izgradnja kapaciteta kao neophodna investicija za medijske organizacije
Izgradnja kapaciteta (IK/CB), definisana kao proces razvoja i jačanja veština, instikta, sposobnosti, procesa i resursa koji su potrebni organizacijama i
Uloga medijskih organizacija u podršci medijskoj pismenosti
Medijska i informaciona pismenost (MIP) je od suštinskog značaja zarazvijanje sposobnosti građana da kritički razmišljaju i mudro klikću. Kako UNESCO
Izbegavanje vesti u porastu, poverenje u vesti opada – ključni uvidi iz Izveštaja o digitalnim vestima za 2022.
Mediji su odigrali odlučujuću ulogu u izveštavanju o pandemiji COVID-19 i ruskom ratu u Ukrajini. Međutim, u poslednje vreme ljudi
Sloboda od kažnjavanja
Nekažnjivost, n.: izuzeće ili sloboda od kazne, štete ili gubitka Primer: nekažnjeno su kršeni zakoni Izvor: Merriam Webster dictionary Međunarodni