Godina je 1996, prva poslijeratna. Početak svibnja. Na redakcijskom sastanku osječkog dnevnog lista mladom novinaru Filipu, pristiglom u redakciju tih dana, povjeren je zadatak da ode na Granični prijelaz Bajakovo – Batrovci, između Hrvatske i Srbije, te poprati službeno otvorenje i granice, ali i prometa na autocesti koja spaja Zagreb i Beograd. Velik i značajan događaj ne samo za državljane Hrvatske i Srbije, nego i velikog dijela Europe jer tim koridorom prolaze i ljudi, a još više teretni promet kamionima.
Novinar je dobio jasne instrukcije – popratiti protokolarni događaj, ali i napraviti reportažu u kojoj će donijeti sve relevantne podatke dobivene od odgovornih osoba i institucija, opisati reakcije ljudi koji prelaze granicu, razgovarati sa stanovnicima obližnjih sela, prenijeti atmosferu, ispričati priču. Urednici su mu obećali naslovnicu, za koju mora pripremiti i kratku vijest, gotovo cijelu treću stranicu za opširan izvještaj te veliki prostor, moguće i duplericu u vikend, revijalnom izdanju. Kao društvo je dobio iskusnog fotografa, koji će mu osigurati kvalitetne fotografije. Na raspolaganju mu je bio i službeni automobil te vozač jer se na nekad ratom zahvaćeno područje istoka Hrvatske još uvijek putovalo okolnim cestama.
Zadužio je staru redakcijsku mašinu „Olympia“, iako je više volio pisati rukom, još stariji diktafon „na kasete“, iako je više vjerovao olovci i papiru. Budući da je događaj planiran za podne, ostavljeno mu je dovoljno vremena za vijest i veliki izvještaj, koje će do večernjih sati poslati telefaksom iz dopisništva u obližnjoj Županji. Reportažu sa svim finesama ionako može raditi kad se vrati. Dogovoreno, učinjeno.
Multitasking novinari
„Opremljen“ samo mobitelom (i laptopom za svaki slučaj), 25 godina kasnije sad već iskusni novinar Filip sjeo je sam u automobil i krenuo opet na Bajakovo. Godina je 2021, prva poslije pandemije. Gotovo na svim graničnim prijelazima, a ponajviše na tom koji dolinom Save spaja mnoge države i narode, velike su, kilometarske gužve – i automobila u kojima su ljudi željni odmora od posla, obaveza, priča o koroni i karanteni; ali i kamiona kojima se prevozi roba sa zapada na jug i istok Europe. Čeka se satima, a ljeto je vrelo, pa će novinar napraviti priču o putnicima na rubu toplotnog udara i nervnog sloma, seljanima koji im donose osvježenje, a mnogi i zarađuju na tome, vozačima kamiona koji u hladu svojih cestovnih krstarica žale za starim vremenima bez granica. I službene osobe će upitati štogod, iako unaprijed zna odgovore. Najviše bi volio pitati policajce i carinike kako izdržavaju u metalnim kućicama na visokim temperaturama, ali svjestan je koliko i što može jer… služba je služba.
Osječki dnevni list je u međuvremenu pokrenuo portal, otvorio Facebook i Twitter profil. Fotografska služba se dugo bunila, ali je nerado pristala i na Instagram jer imaju problem sa snimanjem bilo čega mobitelom. Novinar je dobio nekoliko zadataka.
Čim dođe na granični prijelaz (ili barem blizu njega), trebao bi objaviti nekoliko tweetova s pratećim fotografijama, snimiti kratak video za Facebook (ako baš ne stigne pokrenuti Facebook Live), objaviti story na Instagramu, dati prvu vijest za portal (kasnije će napraviti update i dodati ilustracije; multimedijalisti su već pripremili infografike i osmislili kako će pripremiti i gdje staviti kratak video).
Kao i prije 25 godina, urednici dnevnog izdanja su osigurali naslovnicu i treću stranicu, a vikendaši ponovno obećali duplericu – samo da bude puno više fotografija i što manje teksta (ionako mu mobitel ima kameru visoke rezolucije, a i koga zanima čitanje).
Za sve što treba objaviti na društvenim mrežama dovoljan mu je mobitel, ima pristupne šifre pa to može i sam, no za ubacivanje u sustav i objavu vijesti na portalu te širi izvještaj koji će osvanuti dan kasnije u novinama ipak treba laptop. Sve će to uraditi s graničnog prijelaza, jer je signal mobilne mreže dovoljno jak na granici. Samo treba pronaći hladovinu. A reportaža? Kao i prije četvrt stoljeća – kad se vrati. Dogovoreno puno toga, učinjeno još i više.
Nema idealnog recepta
Vremenski razmak između dva zadatka osječkog novinara mogao je biti i kraći, jer se pokretanjem portala i pojavom društvenih mreža početkom 21. stoljeća mnogo toga promijenilo – u životu ljudi, a pogotovo novinara i medijskih kuća. Novinar Filip iz 1996. i novinar Filip iz 2021. godine možda imaju isti stil pisanja, počinju tekst odličnim leadom, razrađuju ga i pričaju priču poštujući sva načela novinarske profesije, pouzdaju se u dobre i poštene izvore, urednici naprosto odahnu kad im dođe njegov tekst jer nemaju puno posla (lektori još i manje – vidi se rukopis stare škole), ali…
Onaj neiskusni, četvrt stoljeća mlađi novinar brinuo je samo o tekstu, kako prenijeti sve relevantne informacije, ne pogriješiti nečije ime ili prečuti važan podatak, dočarati atmosferu i prenijeti emocije; ovaj iskusni, već blizu mirovine ne brine samo o tekstu, nego i o fotografiji, audio i videosnimku, obradi i montaži, prilagođavanju sadržaja različitim platformama, objavi na društvenim mrežama.
Prvi je puno više brinuo o činjenicama i gotovo uvijek morao na teren; drugi također brine o činjenicama, ali više o tome kako će sve to izgledati na portalu i mrežama – i ne mora napuštati redakciju. Ne znači to da se novinar u međuvremenu umorio ili ulijenio, nego se mnogo toga, zbog brojnih i velikih tehnoloških promjena, u novinarskom poslu danas radi drugačije. (Vjerojatno bi onaj mlađi više volio koristiti sve prednosti koje su donijeli tehnologija, a posebno mobiteli i platforme na internetu, dok bi se ovaj stariji želio vratiti u prošlost kad je sve bilo bolje i jednostavnije, a dobre priče dolazile same – uglavnom u birtiji).
Što je korisno za dobar tekst?
Nije se u tih Filipovih četvrt stoljeća karijere promijenilo mnogo kad su pravila pisanja u pitanju i na to jasno ukazuju i stručnjaci, i praktičari. Vrlo često podsjetit će svatko od njih kako je, na primjer, bolje pisati u aktivu, nego u pasivu; ili izbjegavati previše stručne izraze, malo poznate riječi i fraze; ili voditi računa o pravilnom i korektnom citiranju (na to su posebno i s razlogom osjetljivi svi – počev od urednika, direktora i vlasnika sve do odvjetnika i sudaca).
Agencija Reuters, a riječ im se već 170 godina i čita, i sluša, i na nju se posebno pazi, u svojim uputama jasno navodi što je korisno za dobar tekst. Prije svega, treba biti točan i jasan, pisati bez predrasuda, pročešljati napisano, prenijeti dobre citate, povezati različite elemente u tekstu u logičan redoslijed (omogućiti priči da teče), biti uravnotežen, detaljima obojiti priču, uplesti background u tekst u manjim dijelovima.
Prema drugim preporukama, riječi trebaju biti jasne, jezik razumljiv, rečenice i pasusi kratki i pregledni, pa samim tim i vijest (ili izvještaj) mora biti potpuna, nedvosmislena, informativna i očekivano – imati pouzdane izvore na koje se novinar poziva. Sa što manje riječi treba reći što više, a u svemu treba koristiti prednosti koje pruža internet. Što više se treba oslanjati se na blagodati konvergencije i multimedije – riječ obogaćuje slika, sve zajedno ih popravljaju audio i video forme, na sve to dolazi ilustracija, animacija i/ili infografika. Tamo gdje se čini korisnim stavljati poveznice (linkovi) kao veliku prednost i upućivanje na daljnje i korisno čitanje, izdvojiti ključne riječi (tagovi), isticati međunaslove. Na kraju, dobivaju se potpuno novi, bogatiji, atraktivniji medijski sadržaji. I to im je, ta šarolikost i atraktivnost, zapravo ključna prednost, ali i ključna razlika u odnosu na tradicionalne novinare.
Sve počinje od vijesti, a vijest od leada
Idealnog recepta kako napisati vijest ili izvještaj, a pogotovo članak, analizu, reportažu ili drugu formu, jednostavno nema, niti ga može biti – ni u tradicionalnom, ni u suvremenom novinarstvu. Struka i nauka, a pogotovo iskustvo, ipak mogu dati korisne smjernice. Određene preporuke i savjeti kad je forma i sadržaj, struktura i važni detalji, dakle male tajne velikih majstora ponegdje i postoje.
Sve u novinarstvu počinje od vijesti, a svaka vijest počinje od glave (lead), nastavlja se pasusom koji slijedi za leadom i objašnjava ga (tzv. nutshell paragraph ili nut graf), slaganja informacija od važnijih prema manje važnim (po pravilu obrnute piramide), neizostavnog backgrounda – i obaveznog davanja odgovora na čuvenih 5W (who, what, when, where, why), još jednog H (how) te pozivanja na izvor(e).
Iako najkraća i najsažetija, vijest je temeljna i ujedno (za pisanje) najteža novinarska vrsta. Teško je vijest i prepoznati, u toj se igri igra na osjećaj i iskustvo, a mnogo se više nauči kroz praksu nego u teoriji. Prije svega mora biti istinita, jer u suprotnom nije vijest nego fake news. I tu, baš kao ni kod ispunjavanja drugih kriterija poput novosti, aktualnosti, važnosti, preciznosti, zanimljivosti, kratkoće i jasnoće, ne smije biti odstupanja ni za milimetar.
Kockice za mozaik jedne vijesti
No, prije svega mora se dogoditi nešto, bilo da je riječ o događaju, društvenom problemu, informaciji, dojavi, izjavi, priopćenju, reakciji… što će biti vrijedno objave i što može postati vijest. Ono što novinar dozna i/ili zamijeti, potom prikupi i provjeri neophodne podatke, te sasluša sve strane, pozove izvore (službene i neslužbene, primarne i sekundarne, informatore) treba pretvoriti u tekst koji će biti temelj vijesti (ili izvještaja) i u tradicionalnim, i u online medijima.
Još u procesu prikupljanja kockica za mozaik medijskog sadržaja koji nastaje, novinar razmišlja o ključnim elementima materijala koji će predstaviti javnosti, prije svega o odgovorima na 5W+1H pitanja, informacijama koje su važnije od drugih, odvajanju važnog od nevažnog, postavljanju podataka u određeni kontekst i davanju neophodnog backgrounda.
Između leada i backgrounda, odnosno glave i repa, u tijelu vijesti neophodno je pokušati donijeti što više informativnog i zanimljivog sadržaja, te time zadržati pažnju korisnika medijskih sadržaja na platformama koje donosi internet.
Obrnuta piramida je stoga ostala ključna graditeljska formacija i u online medijskom svijetu. Još ako je u tim objavama više slike nego teksta, pokoji video ili animacija, grafički prikaz ili audio-snimka, novinari i urednici na portalima ispunili su cilj.
O tim se pratećim i jako važnim detaljima, dok je novinar na terenu, posebno mora voditi računa. Uz sve ono što je važno u tekstualnom dijelu vijesti (sve neophodne informacije), objava na portalu i društvenim mrežama podrazumijeva barem fotografiju, a u posljednje vrijeme gotovo neizostavno i videosnimku. Dobar kadar, pravilan kut, što idealnije osvjetljenje, cjelokupna kompozicija fotografije minimum su o kojem se mora razmišljati. I kakva god bila, fotografija se još i može popraviti, no za video je potrebno malo više znanja, jer kasnije intervencije u montaži ne mogu popraviti nešto što je napravljeno bez poštovanja temeljnih pravila snimanja. (A kako sve to uraditi ako je novinar one-man-band koji mora i slušati, i zapisivati, i fotografirati, i snimati, pomalo tvitati i ponešto objaviti na Facebooku? Jednostavno. Odgovor leži u starom dobrom diktafonu ostavljenom pred (su)govornika. Kasnijim preslušavanjem lako se može ponoviti gradivo, jer pamćenje lako prevari.)
Što ne treba ugrađivati u piramidu?
Postavlja se pitanje – što još ne treba raditi u gradnji obrnute piramide, jer joj se struktura ionako čini nestabilnom? Uz sve navedena how to, neophodno je ukazati i na neka how not pravila. Prije svega, urednici trebaju vjerovati novinarima, a novinari vjerno prenijeti ono što su pročitali, čuli i vidjeli, ali i vjerovati svojim izvorima (svjesno i namjerno napisano u množini). I uvijek imati visoku dozu skepse za svaku informaciju do koje dođu, te je provjeravati savjesno i temeljito.
Sitni propusti, poput slovnih grešaka, mogu se lako i gotovo neprimjetno ispraviti, ali svaki veći update zahtijeva i adekvatni disclaimer, odnosno objašnjenje što je i zašto promijenjeno u odnosu na prethodnu varijantu. To je velika prednost online medija, jer u tradicionalnim, ponajprije u novinama, prilika za ispravak, odnosno reakciju uglavnom je završavala na posebno označenim stranicama, a kad nezadovoljniku ni to nije bilo dosta stvar se rješavala na sudu.
Osim toga, komentaru pripada posve drugo, za to posebno obilježeno mjesto – u vijesti, odnosno medijskom sadržaju koji izvještava nema za njega prostora.
Iako je prostor koji nudi internet neograničen, ne treba ni zloupotrebljavati tu prednost mreže nad mrežama. Ako postoje neke dileme, ako je neka informacija već na prvu sumnjiva, neophodno je ostaviti je sa strane i dodatno provjeriti. Uvijek ima i prostora i vremena za follow up, odnosno bavljenje jednom pričom sve dok se u potpunosti ne zatvori.
Neophodno je i izbjegavati doslovno prenošenje tuđih sadržaja, po principu copy/paste, što je problem kod kojeg postoji nekoliko dimenzija. Među ostalim, to je preuzimanje i plasiranje sadržaja bez neophodne novinarske i uredničke obrade (ponekad i bez promjene opreme – naslova, podnaslova, međunaslova), ali i izostanak prilagođavanja sadržaja preuzetih iz agencijskih servisa ili drugih portala (doslovno se, koristeći funkcije ctrl C + ctrl V, prekopira cjelokupan sadržaj, vrlo često i bez jasnog navođenja izvora). Agencijska vijest ili informacija koju je netko prije doznao svakako se može prenijeti, ali se jasno mora navesti odakle je potekla i na njoj se, kao temelju, treba raditi nova priča i neka buduća razrada.
Ne vjerovati ni samom sebi
Kad se jednom završi, tekst treba pročitati još jednom, ako ima vremena i dva puta, te ukloniti greške i nepotrebne detalje. Zna se dogoditi i da novinar jednostavno ne vjeruje ni samom sebi ili je samo umoran, pa nije loša ideja, koja značajno pomaže razvoju odnosa i kolegijalnosti u redakciji, prije slanja uredniku tekst može proslijediti da ga pročita i koleg(ic)a – svi savjeti, sugestije, korekcije, kritike više su nego dobrodošle.
Ni novinski novinar Filip, još dok je kucao tekstove na papiru nije imao problem da mu koleg(ic)e šaraju po tekstu, komentiraju i sugeriraju napisano. Iako je nevoljko prihvatio nove tehnologije i inovacije, uključio se na društvene mreže, nabavio smartphone i laptop, naučio objavljivati vijesti na portalu, obrađivati fotografije, audio i videozapise, i multimedijalni novinar Filip ostao je dosljedan prosljeđivanju tekstova prvom/prvoj do sebe.
Ipak, svakome od njih neprestano ponavlja (i već je pomalo i samom sebi dosadan) kako je sve ono što je bilo u osnovi novinarskog poziva u vrijeme kad je on počeo raditi, a neki od njih se tek rodili, ostalo isto sve do danas. I onda nabraja – pronalaženje teme na kojoj će raditi i ideje kako će to izvesti, kontaktiranje izvora, prikupljanje i provjera informacija, analiza i obrada svega prikupljenog, izdvajanje najvažnijih elemenata, pravljenje nacrta (skice) teksta, pisanje teksta, davanje prijedloga za naslov, podnaslov i međunaslove... Novinar uvijek ostaje novinar, govori im, a tehnologija je tu samo da olakša posao – nikako da ga oteža.
