Ni u vrijeme kada nije bilo toliko izazova, kao što ih mediji imaju danas, nije bilo lako osigurati financijska sredstva za normalno funkcioniranje lokalnih medija. Pri tome, mislim na stvarno nezavisne lokalne medije koji nisu radili kompromise oko toga treba li nešto objaviti ili ne, jer bi objavom neke informacije možda mogli nekom „stati na žulj“.
Najiskrenije govoreći, nikad ih nije bilo previše, ali svakako da jeste više nego danas.
Kratak izlet u prošlost
Većina njih se u zlatna vremena financirala prodajom novina na kioscima ili uplatama građana za pozdrave i čestitke na radio stanicama, pa je bilo lakše osigurati sredstva za rad i pri tome, više-manje, ostati nezavisan i svoj. Lokalne televizije i onlajn mediji tada nisu ni postojali.
Kapnula je i koja parica od reklama. Što se više zarađivalo na tržištu, manje se ovisilo o uplatama iz budžeta jedinica lokalne samouprave. Ipak, uplate iz budžeta su stizale oduvijek. Barem, koliko me pamćenje služi, od kad sam medijski aktivan, a u „pogonu“ sam posljednjih 35 godina.
No, to su već odavno „tempi passati“.
Povratak u budućnost
Tržišno poslovanje, privatne inicijative, narasla konkurencija, onlajn mediji i, nadasve, društvene mreže „pregazile“ su stare lokalne medijske mastodonte i njihove uhodane načine „preživljavanja“.
Odjednom sa svih strana pristižu informacije, koje su postale dostupne svima, pa su tako građani postali „novinari“, a novinari „plaćenici i manipulatori“. Došlo je do poplave neprovjerenih vijesti, pa su u toj kakofoniji vjerodostojnost prvi izgubili mediji. Ne svi, ali sad ne govorim o iznimkama već o pravilu.
Zlatno pravilo struke o dvostrukoj provjeri informacija prije objave zamijenila je sintagma „biti prvi s objavom“, a prepisivanje vijesti i isticanje clickbait naslova novi medijski „mainstream“.
Reklame su također „migrirale“ na društvene mreže, prije svega na Facebook, ali i onlajn - na Google. Lokalne pekare, vulkanizeri i kafići radije novac troše na digitalno oglašavanje ili objave na svojim profilima, nego na lokalne medije, pa se tako zatvorio krug pakla za lokalce.
Nacionalni mediji su u boljoj poziciji jer nacionalni oglašivači i dalje svoje marketinške budžete troše kod njih, dok su lokalni mediji i novinari u njima suočeni ne samo s kroničnom besparicom, već i sa brojnim pritiscima od strane čelnika općina, gradova ili drugih, pa i do tužbi koje su postale uobičajena stvar.
Surova realnost današnjice
Kako u takvoj situaciji popraviti kredibilitet medija i novinarstva i pri tome ostati nezavisan doista je teško pitanje. Teoretičari novinarske etike često govore kako mediji moraju biti vjerodostojni kako bi mogli ukazivati na tuđe greške. U praksi je to nerijetko drukčije, jer kako kritički preispitivati poteze načelnika općine kad se dobar dio budžeta za plaće i ostale troškove medija dobiva potpisom tog istog načelnika na neki godišnji ugovor?
Problem medija, koji dodatno dolijeva ulje na vatru, je i netransparentnost vlasništva, te aktivističko novinarstvo. Pojedini novinari, urednici i vlasnici koriste medije kako bi promovirali svoje ili poglede onih koji ih financijski sponzoriraju. Poneki od njih i „reketare“ one koji se ne žele oglašavati ili plaćati objave ili pripadaju drugoj političkoj opciji, pa izrazito negativno izvještavaju o njima. U svim tim anomalijama dio medijske scene je izgubio smisao postojanja. Zaboravili su da su tu radi javnosti.
Takav način rada medija podijelio je i doveo Ameriku gotovo na rub sukoba. Ameriku koja ima barem dvjestotinjak godina demokracije. Kako li je to tek razarajuće na ove naše krhke balkanske demokracije?
Kako van iz začaranog kruga?
Mišljenja sam da se lokalni mediji moraju vratiti na početne pozicije i napraviti svojevrsni restart. U sklopu tog restarta nužno je disperzirati prihodovnu stranu na što više izvora kako bi se smanjila ovisnost o jednom dominantnom izvoru prihoda poput lokalnog općinskog proračuna.
Baš kao što su nekada zarađivali na godišnjim pretplatama ili od prodaje na kioscima, sada se lokalni mediji moraju prilagoditi vremenima i upustiti u digitalne pretplate na novinske sadržaje s dodatnom vrijednošću ili prikupljati sredstva čitatelja putem donacija, crowdfunding kampanja ili sličnim metodama.
Kao drugo i vrlo bitno, lokalni mediji nužno moraju povratiti vlastiti kredibilitet i izboriti se za vlastite pozicije i ugled, a ne ići linijom manjeg otpora. To iziskuje dosta ustrajnosti, odlučnosti i promjena u novinskim redakcijama, a prvi koji na tome trebaju inzistirati, posebno u privatnim medijima, moraju biti njegovi vlasnici.
Građani će to prepoznati i nagraditi. No, za to ipak trebati vremena, jer se ni erozija medija nije dogodila odjednom već taj proces traje neko vrijeme.
Ipak, lokalna glasila to ne mogu napraviti sami. Mediji su važni za demokraciju i zbog toga postoji javni interes pa bi država morala izdvojiti više sredstva za medije. I ne samo izdvojiti, već i jamčiti transparentnost tog postupka.
Što je sa financiranjem?
Da, znam da postoje projektna financiranja u Srbiji ili Fond za pluralizam medija u Hrvatskoj, što je u suštini gotovo isto, samo što je razlika u izvoru financiranja i načinu dodjele tih sredstava. U Srbiji novac dijele komisije sastavljene prema prijedlogu novinarskih i medijskih udruženja, a u Hrvatskoj Vijeće za elektroničke medije. Takav način podjele sredstava nije ni malo afirmativan, u Srbiji stvara i medijske podjele, a programski sadržaji čija se proizvodnja potiče u dobrom dijelu je negledljiv, nečitljiv i neslušljiv.
Znate li zašto?
Zato što nitko nije ništa pitao one zbog kojih se to i proizvodi - građane, čitatelje, slušatelje i gledatelje!
Kad bi se birale teme koje zanimaju građane, više poticalo kvalitetno istraživačko novinarstvo i dalo građanima da odlučuju koji mediji zaslužuju više javnog novca za svoj rad otklonila bi se većina prigovora sadašnjim načinima raspodjele novca.
Možda zvuči utopijski, ali zapravo to nije. U današnjem digitalnom svijetu iako je implementirati jednostavne i učinkovite alate za glasanje građana, a kvalitetne medijske sadržaje iz lokalnih sredina vrednovati prema značaju i obimu. Možda čak i najbolje sadržaje prezentirati na nacionalnoj razini. Tako bi se pojačala konkurentnost i takmičenje između medija.
Dakle, konačno rješenje je...
Da ponovim - zalažem se za modele financiranja gdje će se sredstva obuhvatiti lokalnim fondom na razini općine ili grada ili regije s jasnim i jednostavnim pravilima dodjele. Pa neka građani glasaju koje medije žele financirati. Uostalom, zar to nije novac tih istih poreznih obveznika? Kad mediji ponovno postanu odgovorni javnosti i „ovisni“ o građanima, a ne o političarima, situacija će se popraviti.
Za kraj pokušati ću približno citirati riječi vojnog zapovjednika iz filma Avatar (2009. godina) koje je izgovorio tek pristiglom kontingentu novih vojnika na daleku zemaljsku koloniju Pandoru:
„Moj zadatak je da vas SVE zaštitim od svih vrsta gamadi koja na ovom planetu puže i gmiže, te da spasim vaše živote. Nažalost, u tome neću uspjeti i neki od vas to neće preživjeti“.
Imajte to na umu i mijenjate se dok je još vrijeme.
