Gledano iz uobičajene perspektive, uloga platformi za komunikaciju i dijalog doživljava se kao instrument za unapređenje saradnje i pomirenja. Što je još važnije, koristi se kao instrument za poticanje međukulturne tolerancije i međusobnog razumijevanja. Međutim, u lokalnom kontekstu, tradicionalni i patrijarhalni komunikacijski obrasci i dalje dominiraju kosovskim društvom – obrasci koji se još uvijek koriste pogotovo u ruralnim sredinama i među starijim generacijama.
Kao okvir za diskurs na Kosovu, lokalni mediji nisu doživjeli fundamentalnu promjenu niti su pokazali značajan napredak.
S druge strane, razvoj zajednice je teško predstavljati nepristrano putem lokalnih medijskih platformi, koje bi se trebale suočiti s lokalnim klišejima i generalizovanjima o određenim vjerovanjima i kulturnoj zastupljenosti. Brojni su slučajevi da mediji namjerno koriste diskriminatorni pristup, ilustriraju i naglašavaju klasne podjele i predrasude.
Nedostatak kapaciteta lokalnih medija za daljnju promociju dijaloga unutar zajednice nije pružio dovoljno prostora da zajednice budu aktivno uključene u proces pomirenja ili u dijeljenje znanja o njegovim prednostima. Tokom devedesetih godina prošlog vijeka, porast nacionalizma doveo je do stvaranja jednostranih i politički motivisanih medija, dok je sukob sam po sebi dodatno onemogućio normalnu tranziciju državnih medija u moderne, demokratske, javne servise i privatne medije.
Lokalni mediji na Kosovu suočeni su s nedostatkom finansijske održivosti. To im nameće problem pronalaženja vješte radne snage, te su prinuđeni zapošljavati neiskusne novinare/ke – što je izazov koji dodatno usložnjavaju loši uvjeti zapošljavanja, generalno nizak nivo novinarskog obrazovanja, itd.
Lokalne medijske kuće koje su bazirane izvan Prištine, čini se, još su u goroj situaciji zbog vrlo ograničenog medijskog tržišta. Sve to ukazuje na to da lokalni mediji često možda neće imati resurse, vrijeme ili potrebne vještine za podsticanje i njegovanje dijaloga unutar zajednice.
Sistemska degeneracija koncepta "dijaloga unutar zajednice"
Ideja dijaloga i saradnje zajednice je prošla kroz mnogo toga i degenerisana je u protekle dvije decenije, od kada je prvi put predstavljena javnosti kao uslov za miroljubiv suživot i pomirenje. Iako potreba za dijalogom unutar zajednice i dalje ostaje suštinski imperativ za miran suživot i predstavlja visok prioritet na Kosovu, ponekad se čini da je ovo drugo izmišljeno i da je nametnuto od vanjskih faktora, što uzrokuje i implicitni i internalizirani otpor i digresiju od stvarnog značaja tog koncepta.
Uzimajući u obzir da je dijalog unutar zajednice relativno nov koncept, izazovi na koje je naišao na Kosovu doveli su do toga da se u prevodu izgubi njegov simisao, ne pružajući dovoljno vremena široj javnosti da u potpunosti shvati taj izraz. Ipak, u mnogim prilikama, potrebu za dijalogom tumačili smo kao političko nametanje, stvarajući tako veliki broj predrasuda i stereotipa.
Šta je zapravo dijalog unutar zajednice?
Inkluzivnost kao koncept primarno podrazumijeva priznanje da bez ikakvog favorizovanja jednog nad drugim, svo postojeće kulturno / nacionalno / etničko naslijeđe predstavljaju neodvojive segmente društva. Takvo razmišljanje potiče konstruktivan stav prema društvenoj harmoniji i poštovanju zajednice.
Štaviše, aktivna promocija inkluzivnog dijaloga među zajednicama od lokalnih medija i dalje je imperativ, posebno kada je u pitanju pronalaženje zajedničkog osnova za identifikaciju, zaštitu i implementaciju raspoloživih mogućnosti pomirenja.
Lokalni mediji koji nastoje postati nezavisni od vlade, biznisa, vjerskih institucija i političkih stranaka dobijaju kredibilitet od zajednica u kojima služe i djeluju kao komplementarni diskurzivni kanali koji olakšavaju aktivno građanstvo i političko učešće za sve.
Dok lokalni mediji konkretnije služe u promovisanju međukulturnog dijaloga, treba se zapitati da li su stanovnici Kosova imali priliku za unutrašnji dijalog za procjenu odnosa koje imaju sa svojom okolinom, kao i za procjenu njihovih kapaciteta za donošenje informisanih odluka o vlastitoj budućnosti. Opasnost od fabrikovanog života - koji nije dobro shvaćen ili internalizovan od strane zajednica, zajedno sa ovisnošću o međunarodnoj zajednici – jeste ta da ima rok trajanja.
Može li se politika o ovom pitanju promijeniti?
Poimanje napretka često ostaje pogrešno povezano sa stvarima kao što su građenje zgrada u gradskim centrima, dok se zanemaruju stvari od suštinske važnosti – prije svega, pomirenje, ljudska prava i kvalitet života.
Imajući u vidu uticaj koji oni mogu imati u smislu poboljšanja dijaloga unutar zajednice koji dovodi do pomirenja, donosioci/teljice odluka trebaju kontinuirano ohrabrivati osnaženje lokalnih medija. Iako je, u kontekstu Kosova, uloga lokalnih medija i dalje moćna i neophodna u smislu doprinosa daljoj demokratizaciji i stvaranju inkluzivnog društva, do sada je takav potencijal nedovoljno iskorištavan u zemlji.
Ideja međunarodne zajednice o multietničnosti potiče iz zapadnog koncepta multietničnosti i temelji se na njihovim vlastitim iskustvima i okolnostima. Naprotiv, ljudi na Kosovu nisu se uvijek smatrali multietničkim grupama koje žive u jednoj zemlji, ali su imali mnogo više zajedničkog nego što bi međunarodna zajednica mogla zamisliti.
Prema izvještajima koje su pripremile različite međunarodne organizacije koje djeluju na Kosovu, uprkos njenim dobrim namjerama, pristup međunarodne zajednice je shvaćen kao propovijedanje o multietničnosti, bez dozvoljavanja da se razvije više prostora za toleranciju zasnovanu na lokalnim tradicijama i praksama. To sprečava da se vode istinski procesi pomirenja.
Smatra se da opći nedostatak samorefleksije i samokritike među lokalnim medijima na Kosovu negativno utiče na potencijal koji oni mogu imati u dekonstrukciji mita i predrasuda “jednih o drugima” i promicanju međuetničnog razumijevanja. Osim toga, loša ekonomska situacija sa kojom se suočavaju ne pomaže u izgradnji tolerancije, već često služi kao jednostavan način za međusobno okrivljavanje za siromaštvo i nedostatak prosperiteta.
Zaključak
Posebnu pažnju trebalo bi posvetiti pitanju političke volje na Kosovu, koja je bila mnogo više usmjerena na pozicioniranje Kosova kao novouređene zemlje u međunarodnoj areni, umjesto na ostvarivanje dobrobiti za društvo. Politički koncepti na Kosovu su dominantno izgrađeni od vrha prema dole, što znači da je proces donošenja odluka isključiv, a dijalog kao sredstvo nije dovoljno iskorišten. Ovaj pristup postaje prilično vidljiv u izradi različitih zakona, koji su često nedovoljno usklađeni sa relevantnim zakonodavstvom i nemaju efikasnu implementaciju na terenu.
Rizike od ne-dijaloga treba u potpunosti priznati, budući da to može dovesti do razvoja stereotipne percepcije drugog, izgraditi klimu međusobne sumnje, napetosti i tjeskobe, koristiti manjine kao žrtvene jarce, te općenito podstaći netoleranciju i diskriminaciju.
Da bi se stvorio povoljniji ambijent za politiku na Kosovu, mora se njegovati veza između donosioca odluka i zajednica kako bi se izbjegao prekid dijaloga, što može dovesti do ekstremizma, pa i terorizma.
Štoviše, uključivanjem dijaloga unutar zajednice kao alata može doprinijeti izgradnji dobrosusjedskih odnosa. Sudeći prema uspješnim primjerima u Evropskoj uniji, istorija je bila mirna i produktivna kad god je prevladala stvarna odlučnost da se razgovara sa susjedima i da se ostvari saradnja preko linija podjele. Samo dijalog omogućava ljudima da žive ujedinjeni u različitosti.
